Strah i nepovjerenje antivakcinaša jače od zabrinutosti za zdravlje

Za Antenu M piše: Dragana Đokić, dipl. psihološkinja

Prošlo je više od dvanaest mjeseci od kada je u Crnoj Gori registrovan prvi slučaj Kovid pozitivnog pacijenta. U mjesecima koji su uslijedili svjedočili smo kolektivnoj panici, strahu i ponašanjima koja su bila usmjerena na zaštitu svog i zdravlja svojih najbližih. Mediji su kontinuirano izvještavali o napretku u oblasti medicine, o prototipima vakcina i većina je iščekivala čarobnu formulu koja će nas razriješiti višemjesečne agonije, prouzrokovane pojavom pandemije COVID-19. Neki od nas su nestrpljivo iščekivali vakcinaciju a neki su zauzeli oštar, krajnje rigidan stav, protiveći joj se. Zašto se dio svjetske, ali i crnogorske populacije protivi vakcinaciji i je li ovaj fenomen još jedan od proizvoda modernih teoretičara zavjera?

Antivakcinaški pokreti svoje uporište grade još u 19. vijeku, kada su grupe građana masovno izlazile na ulice i otvoreno se protivili vakcinaciji protiv velikih boginja. Neki od njih su tvrdili da su pronašli alternativna rješenja protiv velikih boginja, uvjeravajući populaciju da su mnogo bezbjednija i učinkovitija od ponuđenih vakcina. Antivakcinaški pokreti su i nakon toga nastavili svoju borbu, pa zato ne možemo tvrditi da je to savremeni fenomen, već ideologija koja egzistira. Šta se nalazi u osnovi ovog fenomena i zašto se ljudi toliko snažno protive vakcinaciji?

Važno je da znamo da ne dolazimo svi iz istog okruženja, pa i da nismo vođeni istim sistemom vrijednosti. Naše prethodno iskustvo, dostupnost informacija i otpori mogu usloviti naše stavove prema vakcinaciji. Kao jedan od učestalih mehanizama odbrane, među protivnicima vakcinacije, izdvaja se poricanje. Poričemo postojanje problema, čak i kada imamo objektivne dokaze o njegovom postojanju. Antivakcinaši u početku poriču uzročnike bolesti, kao i njihove posljedice. Kada se ipak na kraju suoče sa nedvosmislenim dokazima o postojanju bolesti, poricanje nestaje i nastupa racionalizacija, odnosno smještanje situacije u drugačiji okvir i pridavanje drugačijih objašnjenja za neku pojavu. Neke od racionalizacija su veoma bizarne, pa se kreću od vjerovanja u ,,zli svijet“ i lošu namjeru moćnika koji žele da istrijebe dio ljudske populacije, do toga da svjetske sile žele da nas ,,čipuju“ i na taj način preuzmu kontrolu nad našim životima. Međutim, neki od razloga su objektivniji, a odnose se na strah od nuspojava, vjerujući da farmakološke kompanije kriju informacije o negativnim posljedicama vakcinacije. Kakvi god razlozi bili, njihove odbrane su u funkciji udaljavanja od neizvjesnosti i straha, a najčešće je to strah od nepoznatog, u ovom kontekstu straha od nove vakcine.

Antivakcinaši, takođe, u potrazi za tuđim iskustvima mnogo više tragaju za onim negativnim, i mnogo više povjerenja imaju prema tim informacijama, vjerujući da su one vjerodostojnije. Takođe, različite informacije ili nerazumijevanje dostupnih informacija doprinose većem skepticizmu. S druge strane, nepovjerenje u nauku i pozitivan stav prema teorijama zavjere su u bliskoj vezi sa antivakcinaškim skepticizmom. Takođe, u osnovi problema može biti favorizovanje alternativne medicine koju percipiraju kao mnogo bezbjedniju.

Ova borba je tek počela i sigurno da će trajati jako dugo. Ako uzmemo u obzir strah, nedostatak informacija, nepovjerenje prema nauci i saznanje da nemamo kontrolu nad budućim događajima, što može djelovati zastrašujuće, moći ćemo pružiti više razumijevanja prema onima koji ne razmišljaju isto i kojima je iz istog razloga dato pravo izbora. Ne osuđujmo jedni druge, već doprinosimo boljoj informisanosti, empatiji i razumijevanju. Razmišljajmo kritički, ali i brinimo o svom zdravlju i zdravlju drugih.