Selotejp nacoši

Piše: Dino Mustafić

Ovdje su se ljudi ubijali radi imena i vjere, a sada se tim istim politikama kliče. U ovom društvu prožetom srdžbom kultiviše se zazor od slobode i zazor od svega što je drukčije, različito i disonantno mišljenje u odnosu na većinu. Selotejp nacoši kada ne lijepe ploče lijepe usta novinarima, umjetnicima, profesorima, slobodno mislećim ljudima općenito. Sve su uspješniji u tome. Rijetki se opiru. Pluralizam mišljenja je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna neravnoteža, ideološki teror, rasizam ili nacionalizam. Zato se iz Bosne sve manje čuje razumna riječ jer zalijepljena usta mogu reći samo: muuu!

U lijevoj ruci drži kolut selotejpa dok desnom upire prstima ploču, ljepilo se teško prihvata na zidu, opire se i odljepljuje. Debeli prsti upiru, ali džaba, mora se veći komad ljepila odgristi i potom pojačati sa dvije ruke. Uporan je Vojin Pavlović da postavi natpis “Ulica Petera Handkea”, ćiriličnim i latiničnim pismom. Ne odustaje, to mu je životna misija, ponosno se prihvatio funkcije predsjednika Udruženja građana “Istočna alternativa” kako bi postao glavni baja u čaršiji, ima medijsku pažnju, nije više anoniman nacionalista, tapšu ga sada po ramenu i časte pićem u kafani. On je sada faca koja se prepoznaje sa televizije. Uživa u slavi “pravog Srbina”. Pokazao je svojim komšijama Bošnjacima ko se i za šta pita, sada i ubuduće.

Zato je podnio inicijativu Skupštini općine Srebrenica za promjenu naziva ulica, jer želi da građani vide novi naziv ulice, koji je, kako je naglasio, trebalo davno promijeniti, jer više nigdje u BiH nema Ulice maršala Tita, izuzev u Srebrenici. “Od danas je za nas ovo Ulica Petera Handkea, nobelovca“, naglasio je Pavlović. Naravno da Vojin nije pasionirani ljubitelj književnosti koji želi podići kulturnu revoluciju, već je jedan u nizu bijednika i selotejp nacoša koji udaviše ovo društvo svojom mržnjom i provokacijama. Nacoši se vode “ljudima od akcije” poput Vojina kojim ne trebaju savjeti ni promišljanje. Kao da je iskočio iz eseja francuskog fašiste i desničara Pierre Drieu la Rochelle koji piše: “To je čovjek koji vjeruje samo u djela i provodi ta djela u skladu sa nadređenim mitom.”

Naravno, ne treba imati dilemu da se neće u skorijoj budućnosti RS-a pojaviti saosjećanje i solidarnost za drugog i drugačijeg, poštovanje i pijetet za žrtve i njihove porodice, čak i na razini najobičnije građanske pristojnosti koja je trajno protjerana kategorija iz ovog društva. Međutim, ne smije se pristati na normalizaciju koja pretvara moralno neuobičajeno u uobičajeno. Upravo je to uspio Dodik taktikom dosadnih selotejp nacoša i revizionista koji normaliziraju fašističku ideologiju, pa se poneki odvažni kritički glas za “fašizam u RS-u” npr. u tekstovima Dragana Bursaća ili u briljantnim političkim analizama Srđana Šušnice proglašavaju “pretjerivanjem”. Njima se prijeti smrću jer se RS kao društvo potpuno transformiralo normativno u profašističkim smjerovima za koje nisam siguran da će se lako promijeniti sa padom režima Milorada Dodika. Normalizacija znači da se ideološki ekstremni uvjeti koji se polako uklapaju ne prepoznaju kao takvi jer su se počeli činiti normalnim.

Time se postiglo da u RS-u granica za legitimno korištenje ekstremne terminologije više ne postoji. Ako se pogleda sudski i činjenično unazad, historija kraja prošlog vijeka jeste historija zločina koji se odigrao na prostorima sadašnje administrativne jedinice priznate mirovnim dejtonskim sporazumom kao Republika Srpska. Pošto predstava o sebi, prije zločina nije moguća, a vlast nema viziju, ideju šta želi od RS-a kao dijela BiH, osim da ga u doglednoj budućnosti pripoji Srbiji, identitet čitavog društva i identitet svakog građanina koji želi evropsku budućnost jeste sumnjiv, neodređen, nestvaran, jer se identitet gradi na kontinuitetu predstave o sebi koji je u ovom slučaju vezan za vrlo kratko razdoblje postojanja na zločinu. Ravnodušnost prema stradanjima drugih, namjerno postavljena nesposobnost da se sagleda prava mjera stvari i tako razumije mjesto u savremenom svijetu, da se uvaže i prihvate činjenice i argumenti – neki su od glavnih razloga što je danas RS bastion fašizma koji je zaslijepljen istovremeno manijom veličine i važnosti kao i manijom gonjenja od imaginarnih neprijatelja. Dodik je uspio da stvori čovjeka mase poput Vojina koji nije bitan u količini – brojci, (koliko ih takvih ima), već u kakvoći, šta oni odražavaju na razini duhovnog stanja – ili tačnije na nedostatku duha. Njih ima i među učenim i neukima, pojavljuju se u svim društvenim slojevima, a odlikuje ih da se najbolje osjećaju i izražavaju u hordama.

Takvi ne odustaju lako, moraju se poraziti politički, sa njima nema kompromisa jer predstavljaju izvornu prijetnju vrijednostima i idealima liberalne demokratije i evropskog humanizma; tradicijama u kojima duhovni i moralni razvoj individue čini temelj slobodnog, otvorenog društva. Dodik priča fašističkim jezikom i tako privlači svoju publiku oslobođenu od demokratskih normi. Opasno je što zaokružuje politički proces varvarske zajednice gdje se slavi zločin i zločinci. Zar iko normalan želi da se identitet njegova djeteta temelji na nasljeđu diskriminacije i marginalizacije drugih? U Pismima o Njemačkoj 1945-1949 Herman Broh piše o potrebi kajanja “jer samo iz toga može da proistekne osvješćenje”. Prema njegovom mišljenju, ravnodušnost prema zločinima koja se čini pojedincima ili pripadnicima drugih naroda ili neistomišljenicima, ravna je saučesništvu u ubistvu. Zato snimak postavljanja ploče u Srebrenici negatoru genocida Handkeu stvara utisak mučnine prema takvim ljudima i njihovoj tuposti jer što kaže Broh “ništa čovjeka ne guši više od prizora ljudske niskosti…”

I na kraju, ne smijemo zaboraviti da fašizam ovdje jeste svježe u našoj memoriji. Ovdje su se ljudi ubijali radi imena i vjere, a sada se tim istim politikama kliče. U ovom društvu prožetom srdžbom kultiviše se zazor od slobode i zazor od svega što je drukčije, različito i disonantno mišljenje u odnosu na većinu. Selotejp nacoši kada ne lijepe ploče lijepe usta novinarima, umjetnicima, profesorima, slobodno mislećim ljudima općenito. Sve su uspješniji u tome. Rijetki se opiru. Pluralizam mišljenja je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna neravnoteža, ideološki teror, rasizam ili nacionalizam. Zato se iz Bosne sve manje čuje razumna riječ jer zalijepljena usta mogu reći samo: muuu!