Zadnji voz za Evropu

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Evropska unija drži svoja vrata otvorenim za države Zapadnog Balkana. Nastale na ruševinama Jugoslavije,  one prolaze kroz traume reformskih procesa, hrleći ka demokratiji, toj obećanoj nagradi  koju generacije ljudi željno iščekuju. Stanovnici Balkana hoće bolji život i standarde koji krase Zapadne demokratije.

Međutim transformacija zapadnobalkanskih država teče sporo, što tjera mnoge da se sele na Zapad, pa je Balkan prazniji svake godine, a najviše ga napuštaju mladi. Sa druge strane, vrata EU se polako zatvaraju. Sve su glasniji oni koji hoće da ih zatvore – ko je ušao, ušao je; ko je napolju, zakasnio je. Sunce nad nama polako zamiče za crnim oblacima nesigurne budućnosti. Ključni je momenat. Može li Crna Gora uhvatiti zadnji voz za Evropu?

Još 1999. godine Evropska unija je pokrenula proces stabilizacije i pridruživanja, sa ciljem da ekonomski pomogne zemlje Zapadnog Balkana i smiri nacionalističke pirove tako što će ponuditi mogućnost članstva u Uniji. Tada je to izgledalo predalek i nestvaran cilj. Međutim 2003. godine u Solunu Evropska unija glasnije je saopštila da je budućnost regiona u Uniji. Od onih koji su tu poruku čuli, samo Hrvatska je uspjela da postane član, dok su ostali u redu za čekanje. Crna Gora je u svojih petnaest godina nezavisnosti postigla mnogo, pa i formalno postajući dio Zapada, članstvom u NATO savezu.

Politička elita je uspjela da ovo malo društvo sačuva posljedica jugoslovenske tragedije, tog djela čiji su glavni likovi monstrumi i zli duhovi srpskog nacionalizma, koji su mnoge mlade duše pojeli zarad stvaranja Velike Srbije. Crna Gora je izgradila imidž kohezivnog društva visokog stepena međuetničkog poštovanja i vjerske tolerancije, što je, već znamo, ogroman uspjeh kada se čitav kontekst uzme u obzir. Crna Gora može biti prva sljedeća članica EU, čulo se više puta i, mora se priznati, lijepo zvuči. Međutim, da li je realno?

Kada je EU u pitanju, njena volja za proširenjem i primanjem novih članica konstantno opada. Veliki zalogaji prijema deset država 2004, pa Rumunije i Bugarske 2007. i Hrvatske 2013. godine, prouzrokovali su zasićenost, osjećaj da Unija ne može da funkcioniše sa 27 članica onako kako je zamišljena za prvih šest. Podrška proširenju je devedesetih bila neupitna, dok je danas tabu tema. Kada je Crna Gora počela pregovore, EU je već bila umorna od pregovaranja.

Poljska i Mađarska su dokaz da proces proširenja i transformacija koju on donosi nisu garancija da će demokratija, kada se jednom usidri, ostati zauvijek. U tim zemljama temeljne vrijednosti Evropske unije poput vladavine prava i slobode govora opasno su ugrožene, dok je EU nemoćna da reaguje. Zbog toga Evropljani ne vjeruju balkanskim državama, gdje nema naznaka da bi rezultat bio bolji kada bi ušle u EU. Sada, veoma je malo dovoljno da se potvrdi teza da je proširenje zapravo loše i za EU i za zemlje kandidate, već da treba tražiti druge puteve.

Crna Gora kao da želi da potvrdi ovaj strah Evropske unije. Umjesto napretka, imamo nazadovanje. Od dolaska „oslobodioca“ na vlast tridesetog avgusta 2020. godine, parolom da Crnoj Gori treba pomirenje i zacjeljivanje rana, Crna Gora je podijeljenija. Nakon oslobođenja „diskriminisanih“ i „potlačenih“, Crna Gora gazi sve po čemu je do sada bila ponosna. Pokazivanje vjerske mržnje, ugrožavanje manjina ali i ono najgore, negiranje genocida u Srebrenici, ne sramote samo one koji to rade i koji stvaraju povoljan ambijent, već sve nas. Crnogorska demokratija je na najtežem testu od svog postanka i tanak led na kojem se nalazi opravdava sumnju da će konstituenti nove vlasti zapravo raditi u cilju što skorijeg učlanjena u EU.

Ekspertska Vlada nije, do sada, dala ni jednu ekspertsku ideju za razvoj Crne Gore. Najavljena kao apolitična i nadpartijska, zapravo se pokazala kao sasvim suprotno. Populizam „narodne vlasti“ jezivo okreće Crnu Goru kao jačanju postojećih podjela. Demagogija o ulozi DPS-a i odgovornosti za navodno stanje „spržene zemlje“ zasitili su već u prvih šest mjeseci mandata nove Vlade i medijski i politički prostor. Nepovjerenje, kako među političkim akterima tako i prema institucijama, raste. Bojkot Parlamenta je sada i ozvaničen način političke borbe, iako ne postoji kao takav ni u jednoj civilizovanoj zemlji.

Vlast nema cijenu pa ni kada treba pružiti otpor Evropskoj uniji i Venecijanskoj komisiji. Od konstituenata nove vlasti čulo se da ne treba Crna Gora baš sve da usaglasi sa EU, te čak (!?) da nije u obavezi da prati njenu vanjsku politiku. Harambaški način donošenja zakona, od onog o izmjeni Zakona o slobodi vjeroispovjesti do poznatog „tužilačkog zakona“, ide samo na štetu Crne Gore.

Činovnici nove vlasti se predstavljaju kao stado Srpske pravoslavne crkve, hvaleći njene vladike kako postupaju sa „svojom pastvom“, umjesto da rade na učvršćivanju slike o sekularnoj državi, u kojoj pored „pastve“ žive i muslimani, katolici i druge vjeroispovijesti koji ne žele u tor. Međutim, Srpska crkva ispostavlja račune za političku podršku koju je dala i očekuje kao nagradu ne samo crnogorske manastire i crkve, već čitavu njenu istoriju i kulturu, namećući se kao „čuvar trona Svetog Petra Cetinjskog“. Potpisivanjem Temeljnog ugovora, ovaj falsifikat će biti i ozvaničen.

U regionu, nižu se dokazi da Balkan nije spreman za EU u civilizacijskom smislu. Kruže non-pejperi o prekrajanju granica, dok lideri zemalja nemaju toliko saglasnosti da zajedno izjave da se granice neće mijenjati, kako je posvjedočeno nakon samita Brdo-Brioni.

Srpski nacionalizam buja kao u devedesetim godinama, njegovom istorijskom proljeću. Projekat srpskog svijeta i podmukli potezi „brige“ za sunarodnike u Crnoj Gori ogolili su politiku Beograda da zapravo zaustavi Crnu Goru na putu ka EU i dodatno je okuje unutrašnjim podjelama. Uprkos činjenici da ni jedna međunarodna institucija koja se bavi pitanjem ljudskih prava ne navodi i ne prepoznaje diskriminaciju Srba u Crnoj Gori, Beograd koristi tu kartu kao ulaznicu na tribinu crnogorske unutrašnje politike.

Postoji realna opasnost da će se plamen EU proširenja ugasiti. Evropljani već sada razmišljaju da bilo koje proširenje može donijeti samo slabljenje EU, a ne njeno jačanje. To je izjavio francuski predsjednik Makron, implicirajući da članstvo ne mora da bude jedino rješenje za odnose EU i Zapadnog Balkana.

Moguće je da ćemo umjesto članstva „poljubiti vrata“ EU. Onda bismo umjesto prosperiteta i civilizacijskog rasta imali opet jad i bijedu, tako tipičnu za jedan civilizacijski siromašan prostor kakav je Balkan. Demokratija ne bi imala čvrste osnove. Nismo svjesni zapravo koliko je naš dio Evrope neatraktivan i koliko je malo potrebno da se povjerenje EU u transformatorski kapacitet balkanskih zemalja uruši.

Šta da radi Crna Gora? Uprkos opravdanim strahovima da je ideologija nove vlasti opasna po temeljne vrijednosti građanske Crne Gore, tog pehara evropski orijentisane političke elite koja je vodila Crnu Goru ka nezavisnosti, mi moramo naći načina da nastavimo koračanje ka EU. Manje inata i isključivosti političkih partija, bile one u opoziciji ili na vlasti, čini se neophodnim.

Aktivnije građansko društvo, kao i glasniji intelektualci, potrebni su Crnoj Gori. Političke ambicije Beograda i Srpske crkve moraju imati snažan odgovor od onih koji hoće u EU. Sa takvim ambicijama nema saveza koji bi bio na dobrobit Crne Gore.

Ako Crna Gora ne nađe odgovore na ove izazove, mlade generacije će otići i biti vjerni građani nekih drugih država. I ko bi mogao da ih kritikuje. Svi imamo jedan život. Na nama je da odlučimo hoćemo li u EU ili ne. Ako hoćemo, moramo zaustaviti proces koji vodi ka gubljenju sekularnosti države, vrijeđanje njenog dostojanstva, odbijanje savjeta koje EU daje i osuditi pokušaje dijeljenja Crne Gore po nacionalnim linijama. Moramo se boriti za našu budućnost, jer nam nije data, već je proizvod naših sadašnjih akcija.