Crnogorski horor

Za Antenu M piše: Aldin Metanović

Svakome iole normalnom jasno je da sve što se u Crnoj Gori zbiva u posljednje vrijeme je najbolji materijal za horor film. Svi građani Crne Gore u tom horor filmu imali bi ulogu; neki bi bili vampiri ili zombiji, a neki žrtve. Ujedno to bi bio i odličan dokumentarac i priśećanje na godinu posrnuća, ali i opomena da to više nigda ne dozvolimo.

Taj bi film, kada sve ovo prođe, a proći će, neko zbilja trebao snimiti, ali je žalosno što prisebni građani Crne Gore žive taj užas, bez glume. Za sada ostaje nam jedino da od svega ovoga što nam aktuelna vlast priređuje pretvorimo u humor, makar to bio i crni humor. U suprotnom apokaliptične scene koje se pred našim očima odigravaju mogle bi kobno uticati na psihu normalnih građana te bi suicidne misli i sepukui postali svakodnevica i sasvim normalna stvar, a što bi onima drugima svakako bilo olakšanje i zadovoljstvo. Da se donekle, pa i od muke, nasmijemo aktuelnim dešavanjima koje režira aktuelna vlast, pobrinuli su se mnogi duhoviti Crnogorci i Crnogorke s društvenih mreža i hvala im.

No, da vidimo koji je to materijal za visokobudžetni crnogorski horor film. (Reklame koje liče na horor već smo snimili, recimo onu za nikšićko pivo u kojoj je ulogu dobio i Slaviša Čurović, dokazani neprijatelj Crne Gore.)

Ako bi krenuli da pobrojavamo sva dešavanja u Crnoj Gori od 2019. godine vjerovatno bi film imao više djelova ili bi pak nastala horor serija, koju bi svakako mučno bilo ponovo gledati.

Film koji je snimio srpski Zoran Kesić u pokušaju Boris Malagurski pod nazivom „Crna Gora: podeljena zemlja“ ima već elemente horora, mada je to više užas za srpsku kinematografiju, a Malagurski horor sam po sebi. I njegov film kao i činjenica da je jedan takav (čitaj nikakav) boravio u Crnoj Gori su dio „crnogorskog horora“. Ipak, možda je veći horor što Crna Gora ne čini ništa da snimi film koji bi bio adekvatan odgovor.

Sada će neko reći: „Za to nema potrebe, mizeran je“. Da, činjenica je da je mizeran, ali činjenica da se o tome ćuti čini i nas mizernima, jer svaka nihova mizerija je očigledno dobro primljena, a mi kao da nemamo veličine koja tome može da odgovori. Doduše, ne treba zaboraviti film „Svjedok božje ljubavi“ koji je čak i od pojedinih „građanski orjentisanih“ bio nesigurno osuđen iako su i film i autorke za državna odlikovanja!

Da u užasu žive i građanski orjentisani novinari svjedoče najnovije prijetnje novinaru Darku Šukoviću i Draganu Bursaću, a da ne pominjem kakve je komentare i opaske morao od pomanitaloga krda slušati Nebojša Šofranac. Da sve bude gore i paradoksalnije, baš u isto vrijeme, kada se nikada više nije pričalo o jednakosti svih, a opet nikada više razlika nego danas, lagodno po crnogorcima pljuju Sead Sadiković, pomenuti Malagurski, Milomir Marić, Gojko Raičević, Irena Tatar i ostala „gudi-gudi“ novinarska ekipa. 

Ipak da nova vlast nije kriva za cjelokupno horor stanje u kome se obrelo crnogorsko društvo svjedoče i mučni događaji sa Trga nezavisnosti u Podgorici kao i s utakmice za osvajanje Kupa Crne Gore. Ti su događaji svjedočanstvo u kakvu je moralnu krizu zapalo naše društvo ili pak da nikada nije iz te krize izašlo. „Dame“ koje skubu kosu jedna drugoj za saksiju cvijeća kao nikada su ponizile cvijeće i ono nikada nije tako mučno mirisalo, a „gospoda“ navijači su doprinjeli da Kup Crne Gore bude kao nikada mali i ništavan, što je svojevrsna uvreda i za ljubitelje sporta i pravog navijačkog i ljudskog kodeksa, stoga su ovi događaji zaslužili posebno mjesto u „crnogorskom hororu“, jer ako nam je zbilja društvo samo po sebi takvo onda se protiv horora koji nam režira aktuelna politika teško možemo izboriti.

Ne smije se zaboraviti ni onaj dio o kaznama i prekršajnim prijavama kojima su darivani učesnici protestnih auto-kolona, samo zato što ne priznaju i ne mire se s kobnim usudom koji je trefio Crnu Goru. A Crna Gora je zemlja svačijih mogućnosti, osim Crnogoraca, kojima je sve ograničeno, čak ponekad i nedokučivo. Zemlja u kojoj se tuđe zastave pozdravljaju a crnogorske posipaju kofama izmeta, od strane izmeta.

Vjetar u leđa takvima dali su ovakvi kakve danas gledamo u Skupštini Crne Gore, a koji nose glavne uloge u „crnogorskome hororu“. Liše Draginje Vuksanović-Stanković, Aleksandre Vuković i Kenane Strujić-Harbić u onoj devalviranoj instituciji junaštva i čojstva nema. Najviše simpatija je zasigurno pokupila Vuksanović-Stankovićeva, kada je „stavila povodac“ nemirnom Marku „AV-AV“ Milačiću i ostalim biɜama kategoričnom komandom „ne lajte, izdajnici“.

U „crnogorskom hororu“ su i cijene artikala koje će ostaviti trajne posljedice na crnogorske takuline (novčanike). Ne daj Bože da progovorimo o budžetu koji je čini se horor i za ministra finansija, a koji se eto grčevito napreže da nas odvikne od čokolade, možda zato što zna da nam kolektivno njegov i ostali apostolati stvaraju enormno visok šećer u krvi. Pitam se, da se ovako nešto desilo bivšim vladama što bi oni isti, eksperti, rekli?

No dok cijene svega i svačega đipaju, a mi se polako opraštamo od čokolada, „veseli se srpski rode!“ Što neko reče: „Dabogda ja bio ugrožen ka᾿ srpstvo u Crnoj Gori“. Najaktuelniji događaj s proslave izbora Jovana Mićovića za tzv. mitropolita crnogorsko-primorskog, radi čega se, kako reče demagog stoljeća Aleksa Bečić (Bože me prosti), cijela Crna Gora raduje. Scene s proslave nijesu ni horor, nego apokaliptične.

Ta je proslava pravi teatar apsurda, koji je jasno pokazao da manje isposnika, a više proždrljivih vjernika, kojima je grijeh prejedanja i bahaćenja nepoznat, nikada nije bilo.  Da je istinita ona umotvorina da „ljubav na usta ulazi“ pokazala je ova proslava i njena trpeza. Isto tako ova je proslava jasan dokaz da sadašnji vlastodržci fingiraju svađu, što potvrđuje još jednu narodnu mudrost kao tačnu – „vrana vrani oči ne vadi“.

Cajke s proslave posebna su tema. One su produkt one fabrike falsifikata koju pozamašno finansira suśedna zemlja a čiji su nam uposlenici dobro poznati. Ipak viđelo se da su mnogi, ako ostanu bez fotelja, izvrsni budući estradni umjetnici. A mi se nadajmo da će uskoro pjesme s mediteranskim i crnogorskim prizvukom nadjačati „užička kola“ po Crnoj Gori. A kako će nam ovo nezamjenljivi Vladin dragoman (tumač) i vic᾿premijer D. Abazović rastolkovati (rastumačiti), ne znamo.

Siguran sam da  materijala za „crnogorski horor“ još podosta ima, ali ko će im sve upratiti. Borimo se slogom i pameću da iz ovoga horora što prije izađemo.