Mediokritetstvo je najveća pošast Crne Gore

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU

U intervjuu pod naslovom „Srpski svet je vječna prijetnja Crnoj Gori“ povjesničar Živko Andrijašević još jednom je pokazao da je mediokritetstvo najveća prijetnja Crnoj Gori makar u potonjih vijek i po. Nepravedno bi bilo jato naših mediokriteta koji se s javne pozornice nijesu skidali do posljednjih parlamentarnih izbora nazvati jatom kukavica – jer kukavice se makar i kukanjem oglase, a Andrijašević i njemu podobni mjesecima ni mukajet.

Ośetivši da se ova vlast počela drmati što od unutarnjih potresa što od javne prozivke crnogorskih intelektualaca, Andrijašević je odlučio braniti bivšu vlast od onih koji napadaju ovu vlast. Koliko se pritom naše znanstveno pile splelo u kučine, neka pokaže to što u prethodnome tekstu veli da bivša vlast nije kriva što je 30. avgusta pala Crna Gora, no su krivi intelektualci i njihovi dometi, a u intervjuu oponira ni manje ni više no samome sebi: „Dobro se sjećam da upravo ovi veljeborci nijesu izustili ni riječ podrške kada je brutalno pogažena autonomija UCG 2017. godine i kada je nezakonito smijenjena rektorka Univerziteta. A to je, uistinu, bio početak pada Crne Gore.“

Dakle, početak pada Crne Gore najavljen je kad je 2017. godine smijenjena ondašnja uprava Univerziteta Crne Gore, tj. Crna Gora je „uistinu“ počela padati kad je Andrijašević ostao bez funkcije prorektora. Ostaje da nam odgovori: je li tu besprizornu smjenu inicirala bivša vlast (koju je Andrijašević abolirao svake krivice u prethodnome tekstu) ili su je smijenili intelektualci (na koje je u prethodnome tekstu isti Andrijašević svalio svu krivicu).

Bilo bi lijepo da nas podśeti jesu li intelektualci koji napadaju ovu marionetsku Vladu, dok on šuti, zastiđe od aktualnoga premijera Krivokapića promovirali kao stručnjaka koji je vodio jedan važan sektor jedinoga državnog univerziteta i jesu li oni intelektualci koje on napada dodijelili aktualnoj ministrici Bratić državljanstvo po skraćenu postupku, promovirajući je u deficitaran kadar? Iz ove je priče lako izvesti zaključak zašto borbu crnogorskih intelektualaca protiv nove vlasti Andrijašević svodi na obranu „sopstvenih pozicija ili interesa“ i još je naziva „privatnom mobom“.

Javno i privatno za Andrijaševića su uvijek zapravo samo privatno, pa nije u stanju razumjeti da se iko bori za javnu stvar bez ikakve skrivene privatne dobiti. Zato je Andrijašević bio ozlojeđen i povremeno se glaskao kad je smijenjen s mjesta prorektora jer je to smatrao ugrožavanjem javnoga interesa, ali je tvrdo šutao tijekom litija – ta ga se rabota, usitinu, nije osobno ticala. Iako više nije član Borda direktora Montenegro airlinesa, kao nekad, Andrijašević i dalje visoko leti, a gore u visinama ne obvezuju ga ni promašeni identitetski projekti koje je kreirao i vodio, a koje sam još od 2006. godine kritizirao, niti činjenice, koje pažljivo selektira i analizira.

Kad, pak, čitate Andrijaševićevu analizu zašto je Crna Gora podijeljena, upitate se je li doista riječ o povjesničaru ili kolumnisti portala In4S. I u Andrijaševićevu intervjuu i na stranicama toga portala naći ćete najjednostavnije objašnjenje zašto je Crna Gora vještačka tvorevina – jer su neki njeni djelovi pozno ušli u njezin sastav. Boka je tako, veli Andrijašević, Crnoj Gori pripojena 1945. godine, a Berane i Pljevlja 1913. Ostavimo li po strani povijesnu činjenicu da je Boka još 1813. godine ujedinjena s Crnom Gorom, no da su njihovu integraciju osujetile ondašnje velike sile, ne moramo ići predaleko, nego samo zaviriti u suśedstvo pa upitati Andrijaševića kako je mogućno da dramatične podjele kakvim predstavlja crnogorske danas nemamo, recimo, u Republici Hrvatskoj, koja je svoju nezavisnost stekla 1991. godine, na teritoriji koja je vjekovima bila geografski, jezično i kulturalno u velikoj mjeri razjedinjena.

Ili kako, recimo, Vojvodina, koja je u sastav Srbije ušla 1918. godine, nije uzrokovala model podjela u Srbiji nalik onom s kojim se danas suočava crnogorsko društvo. Povijesni redukcionizam koji promoviraju Andrijašević s pozicije decenijskoga dvorskog povjesničara, jednako kao i portal In4S, jednostavno ne odgovara na aktualno pitanje kako to da linije podjele u Crnoj Gori ne idu ni vrhovima planina ni koritima rijeka, nego duž familija, jednako na Cetinju, u Boki ili Beranama.

Za tu vrstu tumačenja i povijesti i suvremenoga trenutka potrebno je znatno više razumijevanja procesa od Andrijaševićeve koncepcije redanja suhoparnih činjenica i zaključaka izvedenih „na panj“.  U jednome je Andrijašević ipak u pravu. Kod crnogorskih podjela jeste pogrešna strategija međublokovsku ravnotežu narušavati „dovlačenjem preobraćenika iz suprotnoga bloka“.

Najbolji je primjer tomu upravo on. Nekad promoviran kao ekspert Narodne stranke, a potom kanoniziran za vodećega ideologa crnogorskoga suverenizma, Andrijašević očevidno nikad nije razučio onaj prvi nauk.

Potrebni su nam novi ljudi, veli Andrijašević, „bez opterećenja prošlosti i bez mana koje produkuje nahijski mentalitet. Ne vidim da takvih ima. Ove današnje ruralne replike Slavka Perovića, koje se nameću kao nekakva nova snaga, nikada neće dobiti ni jednu bitku.“

Takve ljude on ne može viđeti jer ih oko njega nema – ni na univerzitetu ni u CANU. Tamo su razne bratićke, glušice, bečanovićke, vukčevići, vukotići, radonjići... Što ne znači da ih na UCG nema uopće. Naravno da ima, ali su oni izvan dometa Andrijaševićevih sitnih interesa i kadrovskih ekipiranja.

Oni što ih pak on sramotno naziva ruralnim replikama Slavka Perovića ni prije ni danas nijesu bili poželjni jer su predstavljali (i danas predstavljaju) emancipatorsku jezgru Crne Gore – jednako bastašnu za borbu s bradatim i s obrijanim četnicima. Istina, radije se u koštac hvataju s renomiranim protivnicima no što gade pero odgovarajući kuloarskim tračarama i onima što kroz formu intervjua odgovaraju svojim oponentima kojima kao ljudi ne smiju odgovoriti.

A ima li, pritom, ičeg ruralnijeg od Andrijaševićeva atavističkoga poriva da 2021. godine i dalje ratuje protiv „nahije“. Ta njegova sraslost s plemenskom sviješću koja uporno inducira njegov otpor prema svemu što dolazi s Cetinja ponajbolje ilustrira njegove intelektualne domete. Nije davno bilo kad je u Monitoru borbu kulturnih poslenika za crnogorsku emancipaciju nazivao „mentalnim otpadom“.

Andrijaševiću se ipak ne može posve zanijekati povremena hrabrost. Hrabar je, naime, kad treba opravdati šutnju crnogorskih intelektualnih kameleona: „Kada je riječ o ćutanju intelektualaca, CANU i Univerziteta, imam jedan odgovor: to je njihov izbor. Svako od nas se angažuje koliko smatra da treba i na način koji mu odgovara. Neko ne voli takvu vrstu angažmana, neko nije tome vičan, neko ima posebne razloge zbog čega neće da se eksponira…“

Za one druge – koji vole odgovarati rušiteljima suvremene Crne Gore, koji su tome vični, koji nemaju posebne razloge zbog kojih se ne žele eksponirati – Andrijašević nema razumijevanja. Naprotiv, za njih veli ovo: „Ali postoje i intelektualci koji sebi daju za pravo da nekoga prozivaju, etiketiraju i osuđuju zato što se, prema njihovim mjerenjima, nedovoljno angažuje. Oni su ovlašćeni mjerači patriotizma. Takvu ulogu sebi nije dozvoljavao ni Krleža. Osim toga, neki intelektualci borbu za odbranu sopstvenih pozicija ili interesa predstavljaju kao borbu za Crnu Goru i očekuju da svi idemo na njihovu privatnu mobu.“ Kao filolog u dubokoj starosti te kao čovjek koji je gotovo šest desetljeća učestvovao u borbi za etabliranje montenegristike, mogu reći da časnijoj ekipi ljudi koji se danas bore za emancipaciju Crne Gore, a koju Andrijašević tako nečasno etiketira, nijesam svjedočio!

Ta ekipa ljudi, okupljena oko FCJK, jedina je organizirana intelektualna akcija u Crnoj Gori koja je smjelo ukazivala na početak propadanja Crne Gore – koji nije najavljen Andrijaševićevim gubitkom prorektorske funkcije, no organiziranjem litija koje su uz pomoć Vijesti na posljednjim izborima gurnule Crnu Goru u ralje velikosrpstva. Ta ekipa ljudi smjelo je odbranila svoju ustanovu protestom koji je zapazio ne samo region no i svijet. Toj ekipi ljudi stigla je podrška s nebrojenih relevantnih adresa iz regiona i svijeta. Cijenu toj ekipi odlično zna aktualna vlast koja je povela najprljaviju propagandu ne bi li ih diskreditirala. Sramno je i stidno što se Živko Andrijašević prihvatio da bude dio te propagande.

Da, gdine Andrijaševiću, borba za ustanove borba je za Crnu Goru! Vi to niti ste znali niti imate sposobnost da saznate. A što se tiče odbrane pozicija i interesa časnih ljudi koje Živko Andrijašević pokušava izbrljati, pozivam ga da javno iznese svaku nezasluženo stečenu privilegiju koju ti ljudi brane.

Da su trčali za privilegijama, danas bi ih šutnjom branili kao i Živko Anrdrijašević. Onom istom šutnjom kojom je odgovorio na novinarsko pitanje o četničkoj ideologiji koju kroz svoje četveroresorno ministarstvo sprovodi Vesna Bratić. Umjesto da odgovori na pitanje koje se odnosilo na Bratićkino rušenje prosvjetnoga sustava i linč FCJK, Andrijašević joj se omalovažavanjem profesora FCJK stavlja na uslugu.

Sram Te bilo, Živko Andrijaševiću! Koje interese i privilegije ja, kao državljanin Republike Hrvatske, umirovljeni redoviti profesor u trajnom zvanju i čovjek u devetoj deceniji života imam braniti i od koga!

Onima što od straha mru crnogorska tradicija zna samo jedno opijelo.