Mladić je osuđen, ideja u ime koje je ubijao nije

Piše: Andrej Nikolaidis

Eto.

Za razliku od Radovana Karadžića koji, budu li ga poslužili gorštački geni i bude li ga vrijeme što je pred nama gađalo skraćenjem kazne, smrt može dočekati u beogradskom stanu, dajući intervjue za „Politiku“, „Večernje“ i Marića, Ratko Mladić je na „suđenju vijeka“, onom koje je, takoreći, bilo pečat na rad tribunala u Hagu, pravosnažno osuđen na doživotnu robiju.

I šta ćemo sad?

Odgovor baca u očaj. Jer odsad ćemo – kao i dosad.

Mladić je osuđen za protjerivanje, progone, silovanje, okrutna i nečovječna postupanja, za kršenje zakona i običaja ratovanja, genocidnu namjeru u pet opština, genocid u Srebrenici…

Čovjek, odveć čovjek, koji je naredio snajpersku vatru u kojoj je ubijeno više od 1600 sarajevske djece, biće čije će riječi: “I kad god krenem pored Sarajeva, svratim ubijem nekog uz put. Zato je bio prekinut ovaj saobraćaj za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski. Uzmem, sredim Turke, ko ih jebe” zauvijek odzvanjati ledenom prazninom svemira kao dokaz da je tama crnih rupa svijetla majska zora u poređenju sa mrakčinom koja zna naseliti ljudsku dušu, u sudnicu je ušao nasmijan, reklo bi se i: pun nade da bi mogao biti oslobođen.

Sud ga je osudio, ali i nagradio. Nije mu presuđeno za genocid u Prijedoru, recimo. Njegovi zločini u tom gradu okarakterisani su kao genocidna namjera: ono, htio je počiniti genocid, ali nije u potpunosti uspio.

Nego, dragi čitaoci, Zdravkov dragi narode, znate li vi što se 1992. desilo u Prijedoru? Znate li da su tamo Bošnjaci i Hrvati natjerani da nose bijele trake oko ruke, kao nekada Jevreji žute? Znate li da su bili natjerani da na svoje kuće okače bijelu posteljinu i tako ih obilježe – da se Mladićevi vojnici ne iscrpljuju u potrazi kada im prahne da nekoga zakolju? Znate li da je iz Prijedora protjerano 53000 nesrba, da je tamo tokom juna, jula i avgusta prve godine rata ubijeno 3176 ljudi, od kojih 256 žena i 102 djece? Znate li koliko je koncentracionih logora, da: koncentracionih logora bilo organizovano u Prijedoru? Znate li koliko je žena, djece i muškaraca tamo silovano?

Zašto vam ovo pričam? Zato što Srebrenica nije bila nikakav incident, nego tek dio genocidnog plana koji je u Bosni prilježno sprovođen od prvog dana rata.

Presuda Mladiću je, dakle, potvrđena.

Kakve će ta osuda praktične posljedice imati na zemlje bivše Jugoslavije i njihove politike, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, poprište Mladićevih starozavjetnih zlodjela? Iste kao da je osuđen za obijanje trafike i krađu žvaka.

To je – dakle ništa – krajnji domet međunarodnog projekta „suočavanje sa prošlošću i pomirenje“. Sa prošlošću smo se suočili, u miru čekamo, spremni da je ponovimo.

Sada, kada je sve rečeno i učinjeno, na razvaline zajedničkog poraza imam dodati šest prostih teza.

Prvo. Suočiti sa prošlošću ima smisla nekoga ko te prošlosti nije svjestan, ili je odbija sebi priznati.

Oni koji su svih ovih godina branili Mladića i Karadžića nisu to činili zato što misle da oni nisu počinili genocid, nego baš zato što znaju da jesu.

Baš zato što jesu počinili genocid, po Radovanu je na Palama nazvan studentski dom a u Beogradu „performativno“ otvoren Bulevar Ratka Mladića.

Politička djeca Ratkova i Radovanova nisu prisiljena čak ni da se performativno ograde od njihovih zločina. Od njih se, tek, kao nedavno od Leposavića, očekuje da te zločine ne komentarišu. Jer: šta smo dobili umjesto “suočavanja sa istinom”? Staru dobru omertu, zavjet ćutanja.

Hag zvaničnom Beogradu, Banjaluci i Podgorici Mladića ne tura pod nos, niti za tim ima potrebe – jer Mladić je, kako bi se reklo, već u srcu, molitvama i mislima ovdašnjih elita. Osim toga, i u srži nacionanog projekta koji generacije tih elita sprovode evo skoro tri decenije naših života – odnosno duže od vijeka i po leševima bremenite istorije, da budemo posve precizni.

Kakva je svrha „suočavanja“ kada oni koje „suočavate“ drže kako su Mladićeva djela remek-djela, samo smatraju da im je o tome sada pametnije ne govoriti?

Neki se, ipak, ne mogu suzdržati… Andrija Mandić, jedan od lidera nove vlasti u Crnoj Gori, kao nosioca tog remek-djela imenovao je „srpsku vojsku“. Koju, rekao je, „srpski narod nikada neće i ne može, nezavisno od presuda i odluka Tribunala, zaboraviti“. Vojska na čijem čelu su, podsjetio je Mandić, bili Radovan Karadžić i general Mladić, „obezbijedila je opstanak našeg naroda na teritorijama zapadno od rijeke Drine i spriječila da nam se ponovi ono što se dogodilo 1941-45. godine“. Heroji, a ne zločinci, hoće reći Andrija.

Uzgred… Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta.

Drugo. Republika Srpska je dokaz da se zločin isplati.

Treće. To što je Srebrenica, mjesto genocida, pripalo Republici Srpskoj, čija je vojska genocid počinila, dokaz je da se zločin isplati.

Četvrto. Da nije bilo presude Ratku Mladiću, ne bismo znali za kakav rafinirani cinizam je sposoban medvjedoliki Milorad Dodik. „Ne znam da li iko živ u RS-u smatra da je general Mladić kriv“, rekao je. Ne smatra, jer je sve one koji bi to mogli smatrati Mladić pobio ili raselio iz Republike Srpske. Rezultat zločina se uzima kao ključni dokaz da zločina nije bilo. To je dijabolično. Na to ćemo se vratiti u posljednjoj tezi.

Peto. Presudom Mladiću priča o ex-Yu ratovima devedesetih, njihovim razlozima i posljedicama, nije okončana. Ratko Mladić je bio egzekutor. Ljudi čije je ideje sprovodio u djelo na slobodi su i na slobodi umiru. Njihove ideje, nažalost, umrijeti neće. Izučavaće ih u školama, na fakultetima, o njima će se govoriti na simpozijima i u akademijama. Jednoga dana, biće reciklirane, onako kako se već reciklira smeće.

Promašaj „Projekta Hag“ sastoji se u tome što se sudilo ljudima, ne idejama. Mnogo važnije od toga hoće li Srbija sudu izručiti ljude koje ovaj potražuje bilo je da se u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni zabrani reciklaža i nova proizvodnja ideologije koja je dovela do rata. Da je bilo kako je trebalo biti i kako nije dalo da bude, ne bi danas ovim zemljama jahao Srpski svet, a još manje bi mu grimiznog konja, iz zle namjera ili iz gluposti, posve je svejedno, hranile i timarile zapadne ambasade u regionu.

Zločinačka organizacija iz sjenke je pobijedila: sva priča onih beogradskih, podgoričkih i banjalučkih medija koji tužno trube posmrtni marš o izdaji i nepravdi samo su balege kojima oni đubre cvijeće zla što tek treba da nikne.

Šesto. Ratko Mladić, njegovi sljedbenici i njihova ideologija dokaz su da je nacionalizam djelatni satanizam. Kako?

Evo vam uprošćeni Dekalog.

Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Ne ubij.

Ne sagriješi bludno.

Ne ukradi.

Ne reci lažna svjedočanstva.

Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.

Ne poželi nikakve tuđe stvari.

A sad vam evo Deset prostih nacionalističkih zapovijesti.

Ja sam nacionalizam, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje jugoslovenske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Kad počiniš zločin, pozovi se na naciju, Boga svog.

Slavi naciju svoju.

Mrzi im i oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Za svoj narod: ubij.

Za svoj narod: siluj.

Za svoj narod: ukradi.

Za svoj narod: laži.

Njihove žene su tvoje.

Njihova zemlja je tvoja.

I rest my case.
(2017. – 2021.)