O genocidu bez ali...

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Haška presuda Ratku Mladiću i prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskome parlamentu pokrenuli su ovih dana pitanje suočavanja crnogorskoga društva s prošlošću. Slijedeći revizionističku demagogiju parlamentarne većine, te bi se teme imale smatrati problematičnim, budući da „dijele crnogorsko društvo“. Tako se, uostalom, vladajuće stranke i odnose prema svakom pokušaju uspostave vrijednosnih kriterijuma, suprotstavljajući im koncept lažnog pomirenja, koje bi trebalo da niveliše sve vrijednosti.

Taj nakaradni demagoški narativ polazi od premise da su podjele u Crnoj Gori posljedica 75-godišnjeg „ropstva“ pod antifašizmom, pa bi pomirenje trebalo da donese povratak izgubljenoj vrlini, jednoobraznom svjetonazoru što će svoje utemeljenje naći u bogougodnom konceptu Velike ili Homogene Srbije.

Kako je to lijepo objasnio predśednik SNP-a, kad se svi vratimo „izvornom identitetu“, koji u njegovoj interpretaciji znači povratak pravoslavlju i srpstvu, kad izjednačimo fašiste i antifašiste, heroje i zločince, kad prestanemo biti različiti i nađenemo ruho Istog, po mjeri ideologije koju promoviše Crkva Srbije u Crnoj Gori, tek tada će Crna Gora procvjetati kao društvo i prevazići istorijske traume.

U ime takvog pomirenja u kojem mjesta ima samo za jedan narod, jedno carstvo i jednoga vođu, svjedočimo ovih dana nastojanju da se prekroji i prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Jedni bi da se iz rezolucije o genocidu u Srebrenici izbriše i genocid i Srebrenica, a drugi opet uz genocid u Srebrenici dodaju „ali“, pa onda otutašan red otvorenih zagrada koje bi trebalo da relativizuju rezoluciju.

Strah od toga da bi Rezolucija mogla da zvuči kao osuda srpskog naroda sam po sebi je teška podvala, jer o kolektivnoj srpskoj krivici za genocid u BiH govori samo fukara koja sebe predstavlja kao ekskluzivnoga zastupnika srpskoga naroda. Samo se, naime, u saopštenjima te fele haška presuda čita kao presuda srpskom narodu i samo ta fela sebi prisvaja monopol na tumačenje što srpski narod misli.

No, ako danas niko avizan ne može u haškim presudama prepoznati osudu cijeloga naroda, nije manje opasan ni pokušaj da se tezom o individualnoj krivici genocid relativizuje. Kako je lucidno primijetio Andrej Nikolaidis – haška presuda osudila je za genocid njegove vinovnike, ali ne i ideologiju koja je proizvela genocid.

Zato se o genocidu u BiH – Srebrenica je zapravo samo krajnja tačka jednog širokog genocidnog plana – danas mora govoriti s podśećanjem na njegov kontekst, da se ne bismo igrali nevoljnih priznanja, izgovorenih s knedlom u grlu i s pikovima na ruci, da je eto neki kalinovički oficir na svoju ruku riješio da ubije preko 8000 ljudi.

Svi ti Mladići, Krajišnici, Karadžići, Krstići, Miloševići, Vlahovići koje je u proteklih 20-ak godina na ovaj ili onaj način stigla „ruka pravde“ – da upotrijebimo sintagmu jednog od savremenih protagonista ispiranja istorije – dakako nijesu slobodni strijelci što su po Bosni i Hercegovini 90-ih sijali smrt, već djelovi istog mozaika osmišljenog i realizovanog kao jedinstveni plan za stvaranje Velike Srbije na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, pa utvrđivanje njihove „individualne krivice“ ostaje kao kusa, nedovršena rabota, ako se ne utvrdi i osudi ideologija u čije su ime djelovali.

Podśećanja radi, nakon što je Badinterova komisija – kao tijelo koje je formirao Savjet ministara EEZ – novembra 1991. godine konstatovala disoluciju SFRJ, na referendumu organizovanom u BiH 29. februara i 1. marta 1992. godine gotovo 2/3 bosanskohercegovačkih građana glasalo je za nezavisnost te republike. Nakon nekoliko država koje su odmah priznale nezavisnost, 6. aprila 1992. godine, BiH je dobila i međunarodno priznanje od strane Evropske ekonomske zajednice (preteče Evropske unije), a već sljedećeg dana i od SAD, poslije čega je uslijedilo priznanje i od strane brojnih drugih država.

Paralelno s tim procesom, od kraja 1991. godine političko rukovodstvo Srpske demokratske stranke po BiH organizuje tzv. srpske autonomne oblasti, organizuje tzv. plebiscit „srpskog naroda“, potom konstituiše samozvanu Skupštinu srpskog naroda u BiH, a januara 1992. godine donosi i „Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, kao akte secesionizma prema državi Bosni i Hercegovini. Na samome početku agresije na BiH, 12. maja 1992. godine, tzv. Narodna skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine donijela je kao svoju zvaničnu ratnu platformu 6 strateških ciljeva „srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, i to:

„1. Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice,

2. Koridor između Semberije i Krajine,

3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država,

4. Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi,

5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti,

6. Izlaz Srpske Republike Bosne i Hercegovine (odnosno poznije Republike Srpske) na more.“

Čak i bez osnovnih saznanja o etničkoj strukturi BiH 1992. lako je razumjeti da su strateški ciljevi tzv. Narodne skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kao paradržavne, secesionističke tvorevine u ondašnjoj međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, uistinu platforma genocida. „Državno razgraničenje“ srpskog naroda „od druge dvije nacionalne zajednice“ i podjele Sarajeva u izrazito nacionalno izmiješanoj zemlji nije drugo do ideja o etničkom čišćenju, a „uspostava“ koridora u Podrinju i Posavini, na prostorima đe je živjelo na stotine hiljada građana BiH nesrpskoga porijekla, nije drugo do direktna projekcija genocida.

„Eliminisanje Drine kao granice“ dio je plana za stvaranje Velike Srbije, koja se u to vrijeme odazivala na „savez srpskih država“. U kojoj je mjeri platforma tzv. Narodne skupštine Srpske Republike BiH bjelodano genocidna, najbolje potvrđuju stenogrami zahvaljujući kojima danas znamo da je taj projekat genocidnim među prvima okarakterisao upravo jedan od njegovih najdosljednijih izvođača – Ratko Mladić.

Naime, na śednici na kojoj je donešena odluka o 6 strateških ciljeva „srpskog naroda u BiH“ Mladić je upozorio njene donosioce: „Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čoveka koji je čelom polјubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo.“

Sve što se nakon toga desilo u BiH bilo je ništa drugo do realizacija genocidnoga plana o stvaranju etnički čiste teritorije na prostoru na kojem je živjelo nacionalno raznorodno stanovništvo.

Ovo podśećanje na kontekst iz kojega je nastao genocid u BiH važno je kao opomena da se nikakve otvorene zagrade i veznici ne mogu i ne smiju naći na putu suočavanja s prošlošću. Genocid u BiH posljedica je djelovanja ideologije krvi i tla, u formi plana za istrebljenje nesrpskoga stanovništva u BiH, u prvome redu Bošnjaka, i bez te spoznaje i jasne osude ideologije niti može biti pomirenja, niti pravde za žrtve najvećega zločina počinjenog u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata. Uostalom, ni sve presude Nirnberškoga suda u poslijeratnoj Njemačkoj ne bi ispunile svrhu da nije bilo procesa denacifikacije.

Scene kojima u Crnoj Gori svjedočimo već duže vrijeme – prijetnje nepravoslavnome stanovništvu, sukobi motivisani nacionalnim ili vjerskim razlozima, skrnavljenje državnih simbola i spomenika antifašističke tradicije, usklici vjerskih poglavara i političara na vlasti da je Crna Gora od 1945. godine bila u ropstvu, zaključno s najnovijim skarednim uriniranjem po spomeniku Ljubu Čupiću, simbolu crnogorskoga antifašizma – svjedočanstvo su da ista ona ideologija koja je odgovorna za genocid u BiH danas ne samo da stanuje u glavama ljudi, već je postala i dio oficijelne državne politike u Crnoj Gori koju kroji Crkva Srbije, a čija je namjera da se ostvarenjem i strateškoga cilja pod brojem 6 iz 1992. godine ispune svi ciljevi genocidnog plana.

Toj politici i ideologiji danas glasnije nego ikad građanska Crna Gora mora poručiti ono što su njeni najbolji sinovi 1943. poručili s Ljubina groba – fašisti neće proći!