Asim Mujkić: Zašto je Bosni važna Crna Gora?

Piše: Prof. dr. Asim MUJKIĆ 

Crna Gora, BiH i Sjeverna Makedonija su posljednje multietničke države na Balkanu, države koje nisu nacionalizirane po principu jedna država, jedna domaćinska etnička nacija uz što je moguće zanemariviji broj manjina. Usud ovih država je ili da postanu građanske multietničke države, ili da se transformiraju ili čak raspadnu po etnoteritorijalnom principu.

Sve tri države okružene su nacionaliziranim državama, nacijama koje u njima, jer su multietničke, znači, u njihovoj percepciji „ničije“, ili kako bi to Milanović rekao „bullshit države“, vide prazan prostor kojim oni treba da ureduju, da ih se pita kako da budu uređene, koje političke odluke i deklaracije treba da donesu.

S-H-S NACIONALIZAM RASTURA STABILNOST SUSJEDA

Tako se Hrvatska osjeća pozvanom – dapače, ustavno obavezanom da propisuje promjene izbornog zakona u drugoj državi, Srbija ureduje preko Banjaluke šta će proći a šta ne u Sarajevu, da li Bošnjaci, naprimjer, mogu svoj jezik zvati bosanskim, ili preko deefovaca šta će se odlučiti u Parlamentu Crne Gore, baš kao što Bugarska propisuje kakvim jezikom govore Makedonci, odnosno Grčka kako taj narod sebe treba da zove.

Takve imperijalne prinadležnosti koje su same sebi dodijelile argumentom sile još dodatno aktivno potpiruje Rusija, a pasivno EU koja decenijama nije odmakla od „izražavanja zabrinutosti“.

Ove tri bivše republike bile su u bivšim Jugoslavijama suprotnost S-H-S kičmi, privilegiranoj osovini koja je svojim nacionalizmima rasturila i prvu i drugu zajedničku državu, baš kao što sada, neke od njih, rasturaju političku i ekonomsku stabilnosti susjednih multietničkih republika. U te tri republike, u ravnopravnoj zajednici s drugim narodima živjeli su Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci, koji su raspadom Jugoslavije postali predmet osporavanja i negiranja, a koje je u slučaju Bošnjaka poprimilo karakteristike sistematske fizičke elminacije – genocida.

Niko od 1918. nije osporavao identitet Srba, Hrvata i Slovenaca, ali su identiteti Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca od 1918. do 1945. (Bošnjaka do 1968.), pa onda od 1990. do danas, stalno osporavani, što je u korijenu svih konflikata na zapadnom Balkanu, kako onih oružanih od 1991. do 1999., tako i onih političkih od 2000. do danas. Logični nastavak osporavanja nacionalnog identiteta ovih naroda je i osporavanje državnosti republika u kojima su živjeli.

Jedan imperijalni šovinizam, to svojevrsno „pravo prve bračne noći“ oličeno u moći da nameću svoje ciljeve i odluke onim drugima, uvijek je nalazio domaće podaničke garniture političara, otpravnike poslova svojih gospodara koji su, epigonski, još žešće od svojih gospodara podrivali tu državnost i negirali opstojnost drugog.

Na toj matrici i prije nego što je zvanično imenovan, funkcionirao je takozvani „srpski svijet“, ustanovljen u trouglu između Beograda, Banjaluke i od septembra 2020., kako se do jučer činilo, Podgorice. Taj trougao je konstrukt dominacije koji treba da objedini većinu srpskog naroda čiji kontakti s onim drugima treba da budu isključivo na nivou naroda – dogovor naroda, odnosno njihovih zamišljenih vođa – a nipošto političkih institucija država koje taj trougao suštinski negira. Iz svojih nacionalističkih razloga tom „dogovoru“ narodnih vođa pridružio se i Zagreb.

VAL PROMJENA KRENUO IZ WASHINGTONA

Paralelno s tim satanizirana je ideja multietničke građanske države kao unitarizacije, čak kao zločinačka ideja, prikrivajući dubinski „vrijednosni“ konsenzus „srpskog svijeta“ da se u Srebrenici nije desio genocid, da je Haški tribunal politički sud osmišljen da Srbe osudi kao zločinački narod. Iz te perspektive Srbi su ti nad kojima se vrši neviđen zločin i progon. U različitim prilikama od ministra Vulina mogli smo čuti kako su Srbi ugroženi u BiH, da su pred istrebljenjem (?), a mitropolit Amfilohije je izjavljivao za vrijeme litija kako u građanskoj Crnoj Gori Srbi žive gore nego u NDH. Ovih dana s naslovnica srbijanskih tabloida vrišti: „Crnogorci gori od ustaša“.

Poslije izbora 30.8.2020. u Crnoj Gori činilo se da je strijela srpskog svijeta odapeta. Uz pomoć oprobanog Miloševićevog recepta „događanja naroda“ prošlo ljeto mogli smo gledati reprizu antibirokratske revolucije. Noć izborne pobjede protekla je u znaku srbovanja – od zastava države Srbije do izgreda u sredinama gdje živi muslimansko stanovništvo kojem se prijetilo „novom Srebrenicom“.

Što zbog pandemije, što zbog predsjednikovanja desničarskog izolacionističkog Trumpa i generalnog skretanja udesno u EU, izgledalo je krajem 2020. da je posljednjim multietničkim državama na zapadnom Balkanu odzvonilo. Njihova kapitulacija pred etnonacionalističkim principom činila se neminovnom. Čak se moglo učiniti da su NATO i EU pred raspadom, pa je za neki novi, suverenistički poredak, bilo potrebno zauzeti nove pozicije militantnog suverenizma i agresivnog mikroimperijalizma. Izronile su neke nove karte i nezvanične inicijative o novim razgraničenjima.

A onda se, „nekako s proljeća“ desio Biden. Iz Washingtona su odaslane jasne poruke o demokratskoj konsolidaciji zapadnog Balkana, NATO i EU ponovo vraćaju snagu i koherentnost. Val promjena dolazi do regiona: orbanisti gube Budimpeštu, zeleno-crveni Možemo uzimaju Zagreb, a onda kao grom iz vedra neba: Crnogorski parlament usvaja Rezoluciju o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje svako dalje negiranje postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici.

Ovom Rezolucijom Crna Gora je jasno poručila da ne želi biti dijelom „srpskog svijeta“ i otvorila proces njegove demontaže. Da je udarila ovom odlukom u samo srce srpskog nacionalističkog projekta, umivenog i rebrendiranog kao „srpski svijet“, svjedoči žestina reakcija iz Beograda i Banjaluke koje se sve mogu podvesti pod „pedeset nijansi“ najgoreg šovinizma i nacionalističkog radikalizma. Rezolucija o Srebrenici je poput bujice na površinu izbacila onaj radikalski bezdan koja se krije iza Vučićevog osmijeha i njegovih naoko pomirljivih poziva na saradnju i razgovor. Da, Srebrenica – odnosno negacija genocida u Srebrenici – je ona crvena nit koja svojim šavom drži na okupu konstrukciju „srpskog svijeta“ i kada se ona izvuče, ta konstrukcija se pokazuje u svojoj agresivnoj nacionalističkoj suštini.

RADIKALIZAM SRPSKIH POLITIČKIH ELITA

Reakcije „srpskog svijeta“ ispod svoje degutantne površine bile su nam korisne jer su otkrile ideološki mehanizam po kojem on funkcionira. Sve se one mogu svesti na jedno: „ovom Rezolucijom cijeli jedan narod se proglašava genocidnim“. To je odbrambeni mehanizam velikosrpskog nacionalizma koji namjernim izvrtanjem činjenica, odnosno u ovom slučaju namjernim pogrešnim čitanjem dokumenta koji upravo poručuje suprotno – da nijedan narod nije genocidan – kriminalizira vlastiti narod.

Na taj način efikasno se sakriva krivnja, neodgovornost, avanturizam, besplodni radikalizam srpskih političkih elita. Namjesto preuzimanja odgovornosti, srpske političke elite poturaju i isturaju svoj narod kao živi štit ispred sebe. Poruka ovog postupka narodne autokriminalizacije je etnopolitička homogenizacija oko iskonstruiranog „bratstva u zločinu“, kojom elite poručuju narodu da, ako ih ne slijede i ne daju im bezrezervnu podršku, sami će biti suočeni s krivicom za počinjene zločine, da će biti osuđeni kao genocidan i zločinački narod.

Slično kako ruska vanjska politika kroz niz zaleđenih konflikata konstruira odbrambeni strateški zid oko sebe, tako srpske radikalsko-nacionalističke elite od zaleđenih, „nedodirljivih“ pogrešnih činjenica, predrasuda, ideoloških postulata tipa „Kosovo nije nezavisna država“ ili „U Srebrenici nije bilo genocida“, oko sebe prave odbrambeni pojas izražen u sveopćem konsenzusu. Zato osporavanje nekog od tih postulata kao najfundamentalnijih uvjerenja „srpskog svijeta“ poprima snagu cunamija i rezultira u tako ogorčenim reakcijama.

Ako šire gledamo donošenje Rezolucije u Crnogorskom parlamentu otkrićemo još jednu dimenziju zbog koje je Crna Gora važna Bosni. Crnogorski parlamentarci su našli dovoljno unutrašnje snage da, donoseći jedan takav dokument utemeljen na evropskim vrijednostima i principima, istovremeno odbrane i temelje svoje građanske države.

To je dalekosežna odluka koja je pokazala da etičko-politički okvir jedne multietničke demokratije može biti snažniji, na kraju i zadati udarac „realnom stanju stvari i rasporedu snaga na terenu“ koje Crnoj Gori nije išlo u prilog.

Ta lekcija mora biti naučena u BiH. Postojanje i otpor crnogorske multietničke demokratske države daje nam nadu da je moguća bosanskohercegovačka multietnička demokratska država, koliko god se dušebrižnici iz Beograda i Zagreba trudili pokazati suprotno.