Dragan Bursać: U potrazi za ugroženim Srbima u Crnoj Gori!

Za Antenu M piše: Dragan Bursać

Uvod: Boraveći u Crnoj Gori, vidio sam zidove išarane isključivo srpskim trobojnicama, vidio sam ogromnim zastavama sa četiri “C” obilježene srpske crkve, dok su sve ostale, da prostite, normalne. Vidio sam četničke grafite. Pa se pitam-SUNCE TI POLJUBIM, ŠTA BI TEK BILO DA NISU UGROŽENI??

Zbog ljudi koji su mi prijetili smrću, a koji se izjašnjavaju kao Srbi, baš veliki Srbi, makar u svojim verbalnim vratolomijama, otišao sam na petodnevnu ekskurziju u Crnu Goru. Prvo sam morao na ročište u Kotorsko Tužiteljstvo, na pretres da prepričam kako mi je jedan “veliki Srbin“ pripremio metak u čelo ako uđem u Crnu Goru. 

Veća ugroženost-duža zastava

Kao što čitate, to sa metkom u čelo se nije desilo, pa sam mogao nastaviti dalje sa svojim istraživačkim putešestvijem.

A ono je imalo gotovo misonarski cilj, da ne kažem pozu-pronaći ugoržene Srbe u Crnoj Gori, sazanati što više o njihovoj kletoj ugorženosti, ne bih li “objektivnije sagledao situaciju“ u novosvježenonj zemlji, koja jednim svojim dijelom više liči na četnički Diznilend, nego na građansku, antifašističku, sekularnu državu.

Ali dobro, Dragane, nemoj biti površan, dublje to sagledavaj! Gledaj, napni se, izoštri dioptriju, možda i vidš ugroženog Srbina!

Kad ono, međutim!

Nema te srpske crkve, crkvice, zida i zidića, nema bilo čega što je prismrdilo srpstvu, a da nije zapišano vulgarnim četničkim grafitima ili makar trobojnicom sa četiri "C". Umjetnik se zanio pa je sa bogomolja prešao na saobraćajne znakove, zidove, podzide, zgrade, asfalt, na ulice, bandere, uličnu rasvjetu, kontejnere, žardinjere... dobro shvatili ste, na bukvalno sve, ne bi li obilježio habitus urinom srpskog sveta.

Sad, ne znam kakve veze ima kontejner pun smeća sa Srbima, ali je grafit majstor odlučio da mu pokloni krstaču i četiri ocila.

I ako odete u najliberalniji Perast ili Kotor, prepoznaćete odmah “ugožene“ srpske crkve, tako što preko njih, sa zidova vise barjaci, serbski dabome, kakvih nema ni Kraljevo, ni Valjevo. Ko vas šiša Kraljevčani i Valjevčani, kad niste “ugroženi“ kao Srbi u Crnoj Gori, pa da i vi možete šiti trobojnice u Ginisovim dimenizjama i namotavati njima crkve. Pa da!

Evo, brojim ja, a kaže mi i stanovnik Perasta u gradu-biseru ima dvadesetak crkava i sve do jedne su katoličke, osim te jedne-ona je srpska. Šta je zajedničko katoličkim crkvama, lijepe su skladne, oku nenametljive, a opet čine grad...Isti slučaj bi vjerovatno bio i sa srpskom pravoslavnom crkvom u prelijepom Perastu, dakle- Hramom rođenja Presvete Bogorodice, vjerovatno je lijep, graciozan i mio, ali se spolja ne vidi od, Bože me oprosti, zastave trobojnice, koja kao mračna kulisa zapišavanja, sakriva crkvenu arhitekturu. 

U Kotoru, gosparskom gradu, znate to, situacija je ista. Čudo arhitekture i svjetlosti između onih stijena i mora, čudo Boke i svijeta, ima tu obilježenu crkvu svetog Nikole sa koje visi trobojka, čisto da se zna. Ovo obilježavanje, nije uradio niti izveo neki dušmanin, nego domaći SPC litijaški pregaoci, koji valjda osim zpišavanja teritorije i dokazivanja jednakosti, tako rasistički dokazuju iz sata u sat, iz dana u dan, da su jednakiji u odnosu na sve druge vjere i konfesije i da im pripada, malo više, dobro, zajebavam se, mnogo više od ostalih. 

Kako su Crnogorci naselili Hercegovinu?!

Namjerno sam uzeo za primjer Kotor i Perast, koji su uz Risan najliberalniji, najotvoreniji najkospompolitskiji gradovi Boke, a samim tim, vrlo vjerotovatno i cijele Crne Gore. 

Ono ostalo, preciznije sve ostalo, uz obalu od Herceg Novog, kao južne ekspoziture srpskog sveta, do Budve, kao odmarališta istog, huči, gromoglasi i tutnji iz svakog zida, iz svake pore, sa svake javne površine, čvrstim nepatvorenim velikosrpskim nacionalizmom, na koji se htjeli-ne htjeli naviknete, a to je i cilj cijelog ovog projekta. 

Sa svega “srpskog“, šta god to značilo, bije imperijalistički, konkvistadorski žar, dok je sve ostalo-pa, sve ostalo-ništa više i ništa manje- lijepo, skromno, saobrazno, stidljivo. Kao da su se Bokelji, Crnogorci, Albanci, svi ostali naselili u taj srpski svet, iznajmli zemlju ili je dobili na poklon od kakvih Hercegovaca i tiho i samozatajno žive na tuđem. Kao da su, Bože me oprosti, Crnogorci naselili Hercegovinu.

Niko, ama baš niko ne bi rekao da je doslovno suprotno. 

Ali tako vam je to sa ekspanizjama i sa unormaljivanjem nenormalnog. 

Šta bi tek bilo da nisu ovoliko ugroženi?

Gledam, ne vjerujem, pa malo pomalo povjerujem, jasno mi je kako hoće i čini se do sad i mogu da Crnu Goru vrate u srpsko kiklopsko oko i da od nje prave “srpsku Spartu“, šta god to bilo i značilo. 

Stanem, lupim se po glavi, pa usklilnem-Sunce ti poljubim, šta bi tek bilo da nisu ovoliko ugroženi koliko kukaju i dan i noć? Šat bi bilo da su “slobodni“, koliko iskaju i koliko im treba, a to trebovanje slobode u srpskom svetu nikako ne uključuje druge. Dapače. Isključuje ih jako i neumoljivo i ostali mogu  živjeti u srpskom svetu, ali samo kao sužnji.

Pitanje o zajedničkom životu ili tzv. suživotu?

Pa ne znam, pitajte nesrbe u Zvorniku, Srebrenici, Prijedoru, Banjaluci...mrtva i raseljena usta ne pričaju mnogo. Pitajte još uvijek žive i neraseljene Bošnajke na sjeveru Cre Gore, pitajte Albance....nekako se čudno ćirilicom sa ocilima piše sloboda.

I dok se tako pitate, ako se uopšte i pitate, znajte da je ovaj projekat srbizacije, one arhitektonske ali i političke i kulturne, odobren, aminovan i unesen kao biološki otpad u Crnu Goru od strane pojedinih strutkura NVO sektora i URA, trojanaca, koji su četnike na štitovima unijeli u vlast i pustili ih da “ugroženo“ plazaju po prelijepoj Crnoj Gori, stvarajući od nje kojekakva Valjeva i Kraljeva na toplim morima. 

P.S.

Nisam ni dovršio tekst, a obavih neprijatan poziv. Zove me, naime, jedna ugledna njemačka političarka, kaže poslali su joj dragi ljudi iz NVO sektora i URE moje tekstove. Ne ljube me baš NVO-ovci i URA-ši. Nekako hoće da pišem o “zloj vlasti DPS-a i o Milu Đukanoviću“. Kulturno joj objasnim, kako su Đukanovićevi, da prosti, već godinu dana opozicija.

Pa je onda pitam, jesu li dotični “dragi ljudi“ koji joj prenose moje tekstove u URI ili u NVO sektoru? 

Kaže ona, Dragane, dobro znate i vi i ja da je to jedno te isto. Rekoh, hvala.

Gledam one tvrđave i palate srednjevjekovne, gledam crkve, gledam arhitektutu bogatog, obrazovanog i civilizovanog juga na Jadranu, pa gledam ko, kako i na koji način ruži ovu ljepotu.

Ugroženosti, slatka li si, pomislih sa gorčinom u ustima. Valjda od te silne “slatkoće“ srpskog sveta.