Naprijed nizbrdo

Za Antenu M piše: Boris Đurović 

Čovjek ponekad određenu situaciju mora prepuštiti slučaju, puštiti da se sama (ne) posloži i onda je istraživački posmatrati.

Crna Gora, država s odjeljenjem zatvorenog tipa kroz koje ordinira oslobađajuća Vlada, koja je ništa drugo nego splet slučajnih okolnosti, koje ne nose ni pouku ni poruku.

Neko bi pomislio da je potrebno vrijeme da bi spoznali ponašanje određene grupe organizama, međutim – ako nam je poznata njihova fenomenološka genologija ocila, grupu organizama je dovoljno posmatrati tek trećinu njihovog mandata i donijeti jednostavne zaključke.

O kakvim zaključcima je riječ: iz biologije su nas učili da jednoćelijski organizmi imaju određene karakteristike kao druga živa bića, a to su individualnost, samopodešavanje i autoreprodukciju.

„Naši” organizmi pośeduju samo posljednju sposobnost – što bi značilo da su imitacija jednoćelijskih im rođaka u političkom, a kako se za neke ispostavlja i u čojskom smislu – što nije nužno značenje već su utisci samonametljivi.

Mi smo naviknuti demagogiju, ali licemjerna demagogija nas je zatekla time što je nacionalističkim i crkvenim instrumentima (I sve to bez božije pomoći) oživjela domorodačku svijest koja je za trenutak pomislila da je uspjela u nečemu što liči na njen san, što u stvarnoj dimenziji naprosto nije ostvarivo, a razlozi su suviše očigledni da bi se njima bavili.

Ovđe je prisutan i drugi fenomen, a to je izdaja; i pazite sad, ne izdaja suverenista, nego izdaja ojađenih podržavalaca nove vlasti, koji se i unutar njihovih redova svakodnevno odvaljuju kao glečeri, padajući u besmisao sopstvene ideje.

Još jedan, njima, neočekivani fenomen apsurda dolazi kao šamar od organizama iz suśedne Srbije, njihove uzdanice, koja ih svakodnevno kara zbog nevješto povučenih poteza, koji Maćehu nekontrolisanom brzinom udaljavaju od svojih osvajačkih i podlih namjera.

Kosovski mit je do te mjere postao otrcan, ohrabrujuć i pouzdan koliko i zakletva „Ostroga mi”, što polako ali sigurno kao najjači adut Srpske crkve kopni a njen uticaj vodi stranputicom, sve do ništavnosti.

Ako smo morali biti zabrinuti za djelovanje te nekanonske organizacije, vrijeme je da brige otanjaju, a mi da s određenom euforijom posmatramo kako velikodostojnici sami sebe saćeravaju u ćošak i pritom naprasno shvataju da su džabe puštali brade, jer bog im nije udijelio nikakve važne zadatke vezane za obnovu bilo čije nazadne i ogoljene ideje „pomirenja”.

Nije slučajnost to što ovaj tekst u sebi sadrži biološko i božansko.

Biološko nam metaforički objašnjava sposobnost političke egzistencije nove vlasti, i kao takvi važno je da pośeduju autoreproduktivnu mogućnost, jer kamen u cipeli je mudra misao, dok nas božansko upućuje na besmisao mantre kao što je Gazimestan, kapela, svetosavlje i druge megalomanske riječi koje prośečnom Crnogorcu znače taman koliko i lanjski snijeg.

Srećno nam poskupljenje ljeba.

Da je vječna!