Vladi CG spasa nema, a padati neće... još koji mjesec

Piše: Darko Šuković

Vlada Zdravka Krivokapića je veće "čudo neviđeno" od filma Živka Nikolića! Premijer koji obožava da naglasi kako vlada "u ime ('miloga') naroda", ima podršku 14 poslanika, od 81-og, koliko ih je u Skupštini CG! No, njegova apostolska skalamerija, sačinjena od rodbine, prijatelja i slučajnih prolaznika kroz svijet visoke politike nije u stanju ni da padne. A, kad joj se to desi, a hoće, i kad se Krivokapić vrati profesuri i svom fahu - kontroli kvaliteta, ostaće mu doživotni problem da objasni sebi (drugima nek ne pokušava): kako je moglo da postoji nešto apsolutno lišeno kakvoće? I kako je nešto što nije zadovoljavalo ni minimum balkanskih standarda, a postojalo je pod firmom Vlada, moglo da se kao takvo tretira u Briselu i Vašingtonu. Za ostale adrese, manje-više.

Ovaj tekst nastaje u nezgodnom momentu, dva dana uoči sastanka  koji je spiker Skupštine Aleksa Bečić zakazao za 7. jul i na kojem planira da sa liderima parlamentarnih stranaka razgovara o pitanjima za koja je potrebna kvalifikovana većina. U koja spada i neuralgični izbor Vrhovnog državnog tužioca - potrebna je podrška 2/3 poslanika u prvom krugu glasanja, odnosno 3/5 u drugom krugu.  Demokratski front, kamen temeljac koalicije "Za budućnost CG", koja je na izborima osvojila 27 mandata i čini 2/3 aktuelne parlamentarne većine već je saopštio da neće doći na sastanak.

A i kako bi došli. Između Bečićevih Demokrata i Mandićevog Demokratskog fronta u toku je eskalirali rat saopštenjima koji više liči na uvod u oružani sukob mekog i tvrdog krila pravoslavne braće u srpstvu, nego na politički dijalog koji bi trebalo da urodi rekonstrukcijom Vlade. Kvaka je u zahtjevu DF-a da u Vladu uđu istaknuti političari toga saveza (pored Mandićeve NSD, tu je Medojevićev PZP, Kneževićeva DNP, ali tamo nema šta nema, na izborima su sa njima bili srpski radikali i novi komunisti), Bečić kobajagi nema ništa protiv ako je premijer za, dok je Krivokapić kao "mjeru" kompromisa prihvatio da u Vladu primi političare ako imaju "potvrdu" da su eksperti!

U Crnoj Gori još nema živoga stvora koji je shvatio šta je potrebno da se ta "potvrda" dobije, niti ko bi trebalo da je izda. Ali, tako je to sa prvim hirotonisanim premijerom Crne Gore od kad je stupio na odgovornu dužnost, "iskušavanje đavola" politike pretvorilo ga je u "beštiju" koja "kad uvati, ne pušta" fotelju i kojega je "ljepota poroka" te funkcije pretvorila u Joksima, a njegovu Vladu u Đeknu. Eto, bezmalo čitav opus genija iz Ozrinića upotrebljiv je kao metafora i za ovu, "novu Crnu Goru, na koju ćemo se morati navići", kako su obećavajuće zaprijetili pobjednici na izborima 30. avgusta 2020.

Šta najmanju članicu NATO-a, dakle, čeka ove jeseni?

Rekonstrukcija Vlade sa ozbiljnom penetracijom DF u Kabinet Zdravka Krivokapića? Teško. Aleksa Bečić se ovih dana toliko uživio u ulogu izvornog europejca i zaštitnika državnih interesa Crne Gore da niko mlađi od šest godina (toliko postoje njegove Demokrate) u njemu ne bi prepoznao vatrenog omladinca promiloševićeve SNP. Novi Aleksa, međutim, time jasno pokazuje da svoju političku budućnost ne vidi u partnerstvu sa i dalje tvrdo vučićevsko-putinovskim Demokratskim frontom. Njegov je problem kako da hvatajući krivinu prema Zapadu, potpuno ne izgubi podršku Crkve Srbije. Novonaimenovani mitropolit Joanikije, pod uticajem Vučića i patrijarha Porfirija, već je jasno stavio do znanja da je Andrija Mandić njegov favorit. Bečiću je ostalo da, uz pomoć Zdravka Krivokapića, što duže zadrži privid pravoslavne milosti, prije svega kroz kontakte sa episikopom nikšićko-budimljanskim Metodijem. Tu bi se mogla kriti tajna Bečićeve podrške premijeru, odnosno upotrebne vrijednosti Zdravka Krivokapića u izbornoj računici Demokrata.  

Još je manje vjerovatna smjena Krivokapića i potraga za novim mandatarom... mada se, recimo, Dritanu Abazoviću na njen pomen, kažu bliski mu, nasmije brk. Takva operacija, osim što je teško izvodljiva sa ovako sukobljenim DF-om i Demokratama, nema prolaz kod ključnih ambasada, koje Krivokapićevu vladu i dalje tretiraju kao (i njihovo) čedo. Čak bi i ambasadorka SAD, opsesivna mrziteljka DPS, zažmurila na ulazak nekih prepoznatljivih političara Fronta u Vladu, samo pod uslovom da Zdravko Krivokapić ostane premijer. No, Džudi Rajzing Ranke polako sprema kofere za Vašington, a i njena neskrivena ljubav prema "dragom Amfilohiju" i njegovom političkom nasljeđu nije nepoznata Stejt departmentu.

Prijevremeni izbori čine se, stoga, najrealnijim. Pitanje je, međutim, kada? I to prilično suštinsko. Da li na proljeće, kad se Vučić o svojim problemima zabavi ili krajem godine, dok bi još mogao da bude silna logistika Demokratskom frontu? Jasno je, dakle, šta više odgovara DF-u. No, za obaranje Vlade s ciljem izazivanja izbora potrebna im je podrška DPS. A, s tom se hipotekom Andrija Mandić lišava strateške prednosti unutar (veliko)srpskog biračkog korpusa, koju je stekao nad Demokratama, kad su ovi glasali za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Kako god, teško je zamisliti da Krivokapićeva vlada može da "tetura" (The Economist) do proljeća. Uprkos tome (ili baš zato) što se samozatajni DPS temeljno bavi unutarpartijskom obnovom i, zasad, samo posmatra kako nova vlast sebe i Crnu Goru pretvara u olupinu.