Dritan, Čeda i Vučićeva Srbija

Mnogi u Bosni i Hercegovini i regionu će, na prvu loptu, reći da je nemoguće i nepravedno u istu rečenicu uvrstiti ova tri imena.

Ovo i nije dominantno priča o njima, mada je to neizbježno, koliko je tema o zabludama, iluzijama i slabostima bošnjačke, odnosno bosanske politike u cjelini. 

Nikada ranije to nije izgledalo tako vidljivo, manifestno i bolno, kao prilikom obilježavanja 26. godišnjice genocida u Srebrenici.

Iako su Bošnjaci devedesetih godina bili prepušteni na milost i nemilost srpskim vojnim i paravojnim formacijama, koje su i izvršile genocid u Srebrenici, sada su po ko zna koji put, razočarani u međunarodnu zajednicu, ovoga puta, zato što ne sankcioniraju negatore genocida.

Da paradoks bude veći, oni koji nisu spriječili masovna zvjerstva u BiH, a naročito u Srebrenici, imali su više sluha, empatije i demokratskog kapaciteta od sadašnjih zapadnih lidera i briselskih činovnika, od kojih se očekuje da konačno nešto preduzmu prema onima koji ne priznaju odluke međunarodnih sudova. Ondašnja garnitura inostranih političkih lidera je bar zakašnjelo reagirala u kritičnim situacijama i krizama, imala je i jasan stav o tome ko je dželat a ko žrtva, a sada, na početku 21. vijeka dominiraju političari populisti koji više brinu o rejtingu u svojim zemljama, nego o općeprihvaćenim vrijednostima i standardima. 

Za Orbana i Janšu, autokrata Vučić će prije biti partner, zbog poslovnih i političkih interesa, ali i podudarnosti stavova i ideologije, nego bilo koji demokratski lider iz BiH, bio on iz vlasti ili opozicije, iz građanskog ili nacionalnog bloka. Naprosto, međunarodna politička paradigma je okrenuta naglavačke.

A bosanska politika se ponaša po inerciji iz ratnih godina, računajući da je status žrtve dovoljan za podršku i konkretnu akciju međunarodne zajednice. A ona se, kako rekosmo, dramatično promijenila, na gore. 

Zato je potrebno promijeniti i pristup, što znači realno sagledavanje općih prilika, ali i stalan proaktivan angažman.

U konačnom to podrazumijeva oslobađanje od vlastitih iluzija, da će neko i nekada, zbog općih ciljeva, riješiti goleme probleme sa kojima se BiH suočava.

Za početak bi bilo dovoljno da se ne prave i ponavljaju identične, političke greške.

Ovdje ćemo spomenuti tri najsvježije situacije iz naslova teksta. 

Slučaj prvi: Dritan Abazović je boravio u višednevnoj posjeti BiH, uključujući i prisustvo obilježavanju genocida u Srebrenici.

Isti onaj Abazović čijim je glasovima izglasana pročetnička vlada u Crnoj Gori, a kojoj je kumovao nedavno preminuli mitropolit Amfilohije. Uostalom, sastav kabineta je utvrđen u manastiru Ostrog.

Tokom svog boravka u Sarajevu, potpredsjednik crnogorske vlade se više ponašao kao rok zvijezda nego kao ozbiljan političar i državnik. Mediji su izvještavali šta je jeo, pio, koga je sreo, sa kim se grlio. Najtopliji zagrljaj je bio sa dekanom Fakulteta političkih nauka, gdje je Abazović doktorirao. A najgluplju izjavu dao je Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH, koji je ustvrdio, nakon razgovora sa drugom iz studentskih dana, da je Abazović živi dokaz kako se može srušiti vlast poslije 30 godina vladavine.

Da podsjetimo, Abazovićeva koalicija osvojila je 5.53 odsto glasova i svega 4 mandata od 81, koliko skupština broji, a vlast je formirana od preko dvadeset stranaka, podjeljenih u tri izborna saveza.

Najjača grupacija u toj koaliciji je Demokratski front, sa 27 mandata, čiji je lider Andrija Mandić proglašeni četnički vojvoda. 

Dakle, Abazović je stvarno živi dokaz da svaka promjena ne mora apriori biti pozitivna. Potvrdio je to i sam Abazović svojim nevjerovatnim, nezrelim i krajnje čudnim izjavama. 

Najprije je koaliciju sa četnicima počeo da pravda da su i u Bosni, bošnjački političari u savezu sa negatorima genocida, prenebregavajući činjenicu da je to posljedica ustavne konstrukcije, a ne njihovog izbora. Abazović nije morao da pravi koaliciju sa četnicima, ali su oni ipak bili njegov izbor. Dalje, izjava da se “iza svakog nacionalizma krije kriminal” je, najblaže rečeno, djetinjasta fraza, koja bi i prošla nezapaženo da nije izrečena u Sarajevu, koje je ogromnom količinom krvi platilo cijenu srpskog nacionalizma tokom skoro četvorogodišnje opsade.

Iza tog nacionalizma je bila jasna namjera da se satre jedan narod i oduzme tuđa teritorija.

Bijela tehnika je tu samo kolateralni benefit.

A vrhunac bezobrazluka je uslijedio u samoj Srebrenici, kada je ovaj narcisoidni glavešina ustvrdio da “danas sahranjujemo podjele, mržnju i svađu”.

Koliki deficit sive moždane mase treba da imate ili obraz posjedujete da kažete nešto ovako, dok gledate tolika mezarja i bijele nišane i slušate svakodnevna negiranja genocida, počevši od njegovih koalicionih partnera.

Ova će izjava, kako bi rekao Efendić, ostati dokaz beščašća koje još jedino u Bosni može proći bez ikakvih političkih posljedica. 

Slučaj Čedomira Jovanovića nije toliko dramatičan kao prethodni, ali je svakako dovoljno ilustrativan za BiH politiku.

Predsjednik nekakve Liberalno-demokratske partije skoro da ima status ikone u bosanskoj javnosti.

Izjave koje daje svakako prijaju ovdašnjim ušima, posebno što dolaze iz države koja je sve suprotno od onoga što Jovanović govori.

Ovdje imamo samo dva mala problema: te izjave nemaju nikakvu političku težinu, koja je obrnuto srazmjerna publicitetu koju dobija u Sarajevu.

I nije sporan samo Jovanovićev politički legitimitet, koji ima stranku na papiru, a glasača nema ni u tragovima, sa podrškom manjom od 1 posto.

Mnogo gore od toga je što je Jovanović zbog saradnje sa Vučićem izgubio i lični kredibilitet u građanskom i demokratskom dijelu srbijanske javnosti.

On ima ulogu opozicionog dekora u ukupnom političkom spektru, kojeg Vučić aktivira, bilo da učestvuje na izborima, koje opozicija bojkotira ili da direktno napada opoziciju, navodno zbog proruskog i nacionalističkog diskursa, što bi bilo sasvim u redu kada bi iste aršine imao i za Vučićevu vlast, koja je nacionalizam izdigla na nivo državne ideologije.

Dok Šešelj koristi Vučiću kao batina za obračun sa neposlušnom desnom opozicijom, Jovanović mu služi za spriječavanje formiranja bilo kakvog građanskog i proevropskog bloka.

I to će vidjeti i prosječan posmatrač ovdašnjih prilika, ali pošto je Sarajevo preko sedam gora i mora, to se izgleda ništa ne vidi. 

Treći primjer bosanskih političkih zabluda, pa i lutanja, odnosi se na stalne apele da Srbija prizna da se u Srebrenici dogodio genocid. Vučićeva Srbija to nikada neće uraditi. A mnogo je bolje da to i ne učini. Jer bi to bilo lažno, neiskreno i licemjerno, namijenjeno, ne suočavanju sa prošlošću, već pridobijanju međunarodne podrške i popravljanju vlastitog imidža.

Baš kao što je bila i Vučićeva posjeta Srebrenici.

Današnji svijet funkcionira na formi, simbolima i gestovima, da ne kažemo trikovima.

To im Vučić i isporučuje vrlo često, a istovremeno suštinski, vrijednosno, svoju moć gradi na nacionalizmu, mržnji i preziru prema svemu što je evropsko i demokratsko. Zato Srbiju i Vučića treba ostaviti da budu ono što trenutno jesu - glavni destabilizirajući faktor u regionu, nespreman za suočavanje sa prošlošću i ravnopravan odnos sa susjedima u sadašnjosti i budućnosti.

Što se ta politika prije ogoli, postane vidljivija, bez laži i prevara, utoliko bolje i za Srbiju i za cijeli region.

Tek onda će se i Zapad sa više pažnje i suštine, a manje floskula i sebičnosti, posvetiti i Bosni i regiji.