Ruski pogon i Milanovićevo crtanje granica Herceg-Bosne

Praksa, koju je kao premijer u Hrvatskoj inaugurirao Zoran Milanović, da hrvatski funkcionari odlaze u susjednu državu, a da pritom ne odlaze na razgovore s predstavnicima državne vlasti, sama je po sebi provokacija!

Piše: Davor Gjenero

Kad se tome doda činjenica da je Milanović javno izjavio da je to učinio namjerno, i da tako misli raditi tako dugo dok Predsjedništvo BiH ne bude sastavljeno po njegovu ukusu, radi se o povodu za ozbiljan demarš bosansko-hercegovačke diplomacije i upozorenje da predsjednik susjedne države ne priznaje ustavni poredak i zakonito izabranu vlast Bosne i Hercegovine.

Crtanje nekih novih granica

Itinerer Milanovićeva puta planiran je tako da se lako očitava namjera crtanja nekih novih granica onoga što se u pristojnom društvo ne spominje, a što se vulgarnim jezikom naziva ili „treći entitet” ili prostije i preciznije „Herceg Bosna”; obilazio je mjesta gdje Hrvati u BiH čine većinu stanovništva - Vitez, Mostar, Ljubuški, Livno i Tomislavgad, dakle, četiri kantona Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački i Kanton 10, odnosno Herceg-bosansku županiju.

Na put je krenuo uz bombastičnu izjavu o tome da dok je on Predsjednik više neće biti popuštanja (misli se, od strane vlade Andreja Plenkovića, koju bi Milanović na svaki način htio srušiti) u pitanju zaštite prava Hrvata u BiH!

Plenkovićeva vlada vodila je diplomatsku kampanju, koja je rezultirala i non-paperom o izbornom zakonodavstvu u BiH, kojim se nastojalo promovirati interese HDZ BiH, ali ta diplomatska akcija nije rezultirala očekivanim rezultatom.

Prije svega Njemačka, otvoreno, ali i SAD, manje oštro, dali su do znanja da koncept „legitimnog predstavljanja”, što ga zastupa Hrvatska, neće dobiti međunarodnu potporu, a jasno je rečeno i to da SAD i EU u BiH insistiraju prije svega na provođenju presuda Europskog suda za ljudska prava, vezanih uz izborni sustav, a pravorijek tog suda u suprotnosti je i i nepomirljiv s konceptom „legitimnog predstavništva”.

Plenkoviću i Vladi to je jasno, i oni traže način kako da kompromis koji valja postići bude što povoljniji za Hrvate u BiH, a Milanović jasno deklarira stav kako ne želi pristajati na „trule kompromise” i kako je spreman žrtvovati hrvatske euro-atlantske i europske interese, za dobit Dragana Čovića i njegove svite.

Time podilazi nacionalističkim radikalima u Hrvatskoj, dovodi u tešku poziciju vladu u Zagrebu, a unosi dodatne napetosti u BiH, i to nakon posjeta Sarajevu posebnog izaslanika State Departmenta za zapadni Balkan Matthewa Palmera i direktorice u službi za vanjske poslove Europske unije Angeline Eichhorst i jasnog definiranja da je i europski i američki prioritet da se u godini u kojoj nema izbora provede takva izborna reforma koja će, prije svega, implementirati presude Europskog suda, kad se činilo da su i Dragan Čović i Bakir Izetbegović shvatili da se moraju usuglasiti, a rečeno im je i koji je okvir tog usaglašavanja.

Dugovi prema ruskoj politici

Nažalost, zbog ovakvog Zemanovskog ponašanja, koje je djelomice motivirano i time što predsjednik Milanović ima dugove prema ruskoj politici, koja je posredno sudjelovala u financiranju njegove kampanje, hrvatski predsjednik postaje, uz Dodika, Čovića i Vučića ključni ruski agent koji destabilizira Bosnu i Hercegovinu, kako bi spriječio stabilizaciju europske i euroatlantske perspektive BiH.

Koliko god bilo strašno to što čini, i iako se ne radi o prvom njegovom ugrožavanju javnih politika RH, ne treba očekivati da će u narednom razdoblju biti moguće pokrenuti njegov opoziv, jer on ovakav uživa, s jedne strane, potporu svoje bivše stranke, koju je posve uništio, dakle, SDP-a, a s druge klerikalnih i desno-radikalnih organizacija, za koje je novi zagrebački gradonačelnik precizno rekao da su „pogonjene na ruski plin”, aludirajući na rusko financiranje tih opcija posredstvom državne kompanije Gazprom.