Zero Sum Game

Piše: Miodrag Vlahović

Sukob na crnogorskoj vladajućoj kontra-revolucionarnoj desnici ima, od samog početka, karikaturalne osobine. To jest – on je karikatura politike u najboljem/najgorem značenju. Kako drukčije objasniti situaciju da Skupština postoji, a nema kvoruma, Vlada “funkcioniše”, a nema skupštinsku većinu iza sebe; partije vladajuće koalicije razmjenjuju primitivne optužbe; premijer kojeg niko ne sluša izdaje saopštenja bez kraja i konca o svojoj “moralno-političkoj podobnosti”, a medijske trupe koje podržavaju “prvu demokratsku vlast” imaju sve veće probleme da u političkom ponašanju vladalaca nađu smisao i logiku …Pregovori o budućnosti Vlade pokazuju političko umijeće glavnih političkih autoriteta u vladajućoj većini u pravom svjetlu: “lukavo” i kalkulantski, ali ipak prizemno i providno.

Najavljeni povratak DPS u skupštinske klupe poremetiće pregovaračku sagu o budućnosti aktuelne Vlade. Ta je odluka, sinoć objavljena, izmakla ispod nogu posljednje opravdanje i izgovor čelnicima vladajućih partija da svoje sesije o tome što im je činjeti sa kabinetom premijera Krivokapića razvlače u nedogled.

Prije toga, najveća politička formacija u opozicionom taboru je (konačno!) dala objašnjenje svojeg političkog nastupa, koji su mnogi ocjenjivali inertnim i nedefinisanim. Ukratko: neće postavljati pitanje povjerenja Vladi, već žele da građani sami uvide svu destruktivnost, neznanje i pogrešnu politiku aktuelne vlasti. Povratkom u parlament, takva pozicija dobija na značaju i ima političku logiku. Bez toga, ona bi imala malo smisla.

Razlog tome je jednostavan: pregovori vladajućih su u jednom dugom ćorsokaku. Ta ulica je slijepa – na užas njihovih inostranih mentora, i na istočnoj i, važnije, na zapadnoj strani. Razočaranje je vidljivo posebno kod zapadnih partnera – zemlje i diplomate nećemo pominjati, ali je jasno da se ne radi i da ne mislimo na one male i srednje evro-atlantske partnere – jer su pregovori, sem što nikuda ne vode, pokazali sa kim (i oni i mi) imamo posla.

Osnovna karakteristika tog procesa, koji je i u trećem pokušaju bio predvidljivo neuspješan, jeste da politički partneri jedni drugima “misle o glavi”. Njihovi razočarani zapadni prijatelji bi im mogli objasniti da tzv. “zero sum game” logika ne može biti od pomoći. Dakle, nema rješenja sa apsolutnim pobjednicima i apsolutnim gubitnicima u tom pregovaračkom procesu. Sva je prilika da to lideri vladajućih partija, sve i da shvataju, ne umiju – ili, čak – ne mogu primijeniti u praksi.

Gotovo je tragikomično da je čuvena “kohabitacija”, toliko puta pominjana i apostrofirana kao potreba Crne Gore na generalnom političkom planu – između partija prethodne i sadašnje vlasti – zapravo potrebna samoj vladajućoj koaliciji koalicija. Tamo je, zapravo, najviše ugrožena kohabitacija, jer su političke platforme (osim ličnih, porodičnih i partijski motivisanih sinekura i saglasnosti da toga treba da bude, što je duže moguće) definitivno nesaglasne.

U prevodu na svakodnevni jezik: Demokratski front bi da odlučuje i vlada (a preko njega i inostrani centri koje oni redovno pohode), a Demokrate i URA bi to isto, ali da se DF ne miješa, već da svoje ambicije zadovolji mimo i van Vlade.

Zato ne treba da čudi da DF predlaže ono što druga strana ne može i ne smije prihvatiti: da novi premijer bude “sa liste” Demokrata, ali da nije iz partije g. Bečića, a da sam g. Bečić odstupi sa ugodnog mjesta predsjednika Skupštine. Dakle, vama nula, a nama vlast.

Aktuelni predsjednik Skupštine, vjerovatno ljut što baš g. Lekić, koji nije iz njegove partijske strukture, nekada nepovratno prezren od strane lidera DF, sada figurira kao alternativa za premijera. Bečiću odgovara Krivokapić koji svakoga dana pokazuje nesposobnost da bude predsjednik Vlade, ali mu ne bi nikako odgovaralo da posmatra novog premijera iz skupštinske klupe, dok se neki drugi DF kadar baškari u fotelji šefa Parlamenta.

(Nota bene: Bečić, naravno, nikada neće povući potez koji bi, da su prilike normalne i da je vlast regularna, bio najlogičniji: da preuzme funkciju premijera. Niko mu ne bi mogao prigovoriti. Ali, tamo treba da se radi, rezultati su mjerljivi, – a situacija u ekonomiji i u svim drugim resorima i oblastima o kojima brine Vlada – je mnogo gora nego što je i opozicija opisuje. Lakše je pisati saopštenja nego raditi nešto konkretno.)

Demokratski je front, s druge strane, ostao bez političkih opcija. Ako ne ude po njihovom – a neće biti – oni će bojkotovati Parlament, a protestvovaće protiv Vlade. Nije važno što je i je jedno i drugo super-nelogično i neodrživo, do nivoa budalastog.

DF pokušava da tu očiglednu nelogičnost nadomjesti borbom na “ideološkom planu – napadima na Demokrate zbog lošeg i nedovoljnog srpstva u njihovim redovima. Izdaja tih interesa je fundament tog političkog svjetonazora, koji baštine i jedni i drugi, a vidimo da su ta pitanja za Demokrate od velikog značaja – što, uz obračune sa intelektualcima i komentatorima njihove politike, razotkriva njihov populizam sa manjkom sadržaja. 

Na kraju ostaje URA. Tamo ćemo je i ostaviti, zaboravljenu i “prezrenu”, baš kao što je, začuđujuće/logično, ostavljaju i srpske medijske divizije. URA, “ograđena” i principijela u svojoj ekološkoj misiji i sa liderom koji pokazuje estradne osobine u političkom nastupu, vjerovatno čeka rasplet i situaciju da ih neko (ponovo) oktroiše kao građanski elemenat u nekoj budućoj vlasti.

Ljetnje vrućine će odložiti rasplet. Ali je rasplet neizbježan. “Apsolutni pobjednici” od 30. avgusta 2020. će taj rasplet apsolutno dočekati.