DPS i SDP: dva majstorska autogola

Piše: Andrej Nikolaidis

Rezolucija crnogorskog parlamenta o Srebrenici propisala je zabranu negiranja genocida.

Crnogorska je politička kasta za tu rezoluciju dobila aplauze takozvane međunarodne zajednice. Abazović se po Sarajevu i Srebrenici šepurio kao paun u pratnji dvadesetak gavranova iz ANB-a. Bečić je održao istorijski stupidan i stupidno podmukao govor.

A Đukanović je nosio tabut ubijenog Srebreničana – toliko mu je žao što je u vrijeme kada je genocid sproveden bio na, kako se to danas eufemistički kaže, „pogrešnoj strani istorije“.

U praksi, ta rezolucija je loš, vrlo loš vic koji umjesto smijeha izaziva duboku depresiju.

Ne samo da nema sankcija za negiranje genocida: gradonačelnik Nikšića ga je, da prostite, eto baš negirao, a Demokrate odbile da mu uskrate političku podršku zbog ismijavanja rezolucije za koju su sami glasali.

Nego je u Crnoj Gori, od danas, u praksi nepoželjno svjedočenje o genocidu u Srebrenici.

Na najavu da će na Green Montenegro International Film Festivalu koji se održava na Žabljaku biti prikazan briljantni “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, gradonačelnik Žabljaka odlučio je da film o genocidu u Srebrenici – cenzuriše.

Nije on to uradio autokratski, preko koljena. Nego suptilno, takoreći demokratski…

“Reakcije nastale zbog te projekcije dovele su nas do stava da organizatoru preporučimo da razmisle o prikazivanju toga filma i da nađu adekvatnu zamjenu koja će imati umjetnički domet kakav zahtijeva karakter festivala”, rekao je domaćin Žabljaka, Veselin Vukićević.

Ali čekajte… Vukićević je kadar DPS-a, koji je na vlasti u Žabljaku.

Što će reći da DPS u Nikšiću traži ostavku Kovačevića zbog negiranja genocida u Srebrenici, a njihov šerif na Žabljaku cenzuriše film koji o genocidu govori suvu istinu, i to na umjetnički superioran način.

Je li Đukanović išao u Srebrenicu zato da bi funkcioner DPS-a zabranio istini vjerni film o Srebrenici? Uzgred, je li SDP devedesetih bio antiratna partija da bi danas za sitnež u Tivtu obezbjeđivao većinu za brutalnu reprizu devedesetih na sceni ljetnjikovca Buća-Luković?

Teško da je tako. Đe je, onda, zapelo? Hjuston, imamo problem – reklo bi se.

Šta sada? Hoće li se DPS ograditi od nečuvenog, bestidnog, doista pećinskog pokušaja cenzure? Hoće li SDP nastaviti da se bori protiv velikosrpskog nacionalizma, osim tamo gdje ga na korist svojih uhljeba oni drže na vlasti?

To nije dovoljno. Sa autogolovima kakve su partije suverenističkog bloka zabile na Žabljaku i u Tivtu, svaka borba protiv nove vlasti je uzaludna i vodi najprije u debelo zasluženi podsmijeh, potom u teški, još teži poraz.

Stvari su vrlo jednostavne: drže li DPS i SDP do autentičnosti više no do lanjskog snijega, valja im skloniti Vukićevića i oboriti vlast u Tivtu.