Lutajuće pismo

Za Antenu M piše: Boris Đurović

Nemajući kome da uputim pismo kroz koje izražavam zabrinutost, ostavljam ga da levitira od Crne Gore do Japana, pa koga zapadne – taj neka ga i pročita.

Ne samo da ga nemam kome poslati, nego ne postoji ni jasna adresa državnih institucija koje su procrnogorski raspoložene, no ako postoji (ako je neko primjećuje) dovoljno je konfuzna da pri prvom koraku odustajete.

Ako li se ipak zamislim, ko bi bio onaj kome bih pisao – ponovo nailazim na nejasnoće jer želim da pismo čita politički i ideološki identitet, međutim – opet sam zbunjen. Kako da vjerujem prvom čovjeku Vlade Crne Gore koji Crnu Goru priznaje samo zbog administrativnih načela.

Kako da vjerujem drugom čovjeku Vlade Crne Gore koji je omogućio otimanje crnogorskih sakralnih objekata i time zadao teške udarce svemu onome što predstavlja crnogorsku tradiciju a kroz nju i identitetsku kulturu crnogorskog naroda. Trećem, odnosno prvom čovjeku zakonodavne vlasti, jednostavno ne vjerujem jer se śećam boja iza njegove govornice.

Da ne bude zabune, nikoga od pomenute gospode ne karakterišem kao loše ljude, već kao ljude koji se jednostavno, svojski, zalažu za ideje od čije vizualizacije im je toplo oko srca.

Prirodno.

Brine me što svjedočim jednoj umivenoj makijavelističkoj metodi sprovođenja ideje protiv koje je većinska Crna Gora, ona Crna Gora koja je sebe održala uprkos, upravo, sličnim idejama koje su sprovodili i/ili pokušali da sprovode njihovi politički idoli. Gospodo, jednostavno je (a to zna svako ko ośeća pripadnost unutar granica jedne društvene tvorevine kakva je država) ne želim da Cetinjski manastir, leglo crnogorskog bića, pripada okupatorskoj organizaciji.

Ne želim da rektor Univerziteta Crne Gore bude čovjek koji je osnivač okupatorskih frakcija. Ne želim da gospođa Bratić (poštujući njen četnički stav) bude na čelu ministarstava koja su od izuzetnog značaja za identitetska pitanja. Dalje, ne mogu da opravdavam revanšizam koji sprovodi Frankenštajn koalicija, koja mnoge časne ljude, koji pokrivaju određene pozicije, smjenjuje samo zato što su procrnogorske orjentacije.

Ne želim da ośećam stid (u ne znam čije ime) pred turistima, zato što je moja Budva pretvorena u salaš za vrijeme poklada, pritom okićena zastavama neke druge države, zato što je moje Berane postalo sinonim za megalomanski ekstremizam koji propagira okupatorske stavove. Ne želim da ośećam stid pred istorijom, zato što je na čelu mojeg Nikšića, kolijevke antifašizma, došao čovjek čiji su idoli ubijali taj grad. Gospodo, ako laže koza, ne laže rog.

Zatim, ne želim da moja Podgorica zapadne u ruke političke starlete koja najavljuje (jalovu) kanditaturu na predstojećim lokalnim izborima. Ovo nijesu brige ubačenog elementa, niti plaćene brige (bar da jesu plaćene) ovo nijesu riječi uvrede, kao što nije ni obraćanje na ličnom nivou; ovo je komunikacija s političkim i ideološkim (rudimentarnim) stavovima, ovo je retorička briga.

Dakle, gospodo, brine me što imam Crnu Goru, a nutrinski sam prinuđen, motivisan – valjda očajem, da pišem o onome od čega strahujem, umjesto da živim s jednom brigom manje. Da je vječna!