Kako je propao Srpski svet

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

 Teško da će u dogledno vrijeme ijedan projekat na Balkanu imati tako širok konsenzus kao što ga je prije godinu dana imao onaj o svrgavanju s vlasti DPS-a. Na istome su se poslu našli medijski tajkuni iz Vijesti, Crkva Srbije, najveći dio NVO sektora, Aleksandar Vučić, ambasade zapadnoevropskih zemalja i Rusije te administracija Donalda Trampa. Za 2/3 konstituenata nove vlasti, za Crkvu Srbije i Vučića prije 11 mjeseci otvorio se prostor za uspostavu Srpskoga sveta, za ostale, pak, došlo je vrijeme za neophodnu smjenu korumpirane vlasti.

Gotovo godinu dana nakon tih dešavanja, umjesto da svjedočimo novoj političkoj realnosti, prekompoziciji scene koja je trebalo da dovede do kraha DPS-a, situacija je daleko od očekivane. Donald Tramp nestao je s političke pozornice, a nova američka administracija najavljuje zaokret kad je riječ o politici prema Balkanu, duhovni guru prevrata Amfilohije Radović preminuo je ne dočekavši da se vlada koju je on sastavio i formalno obnaroduje, zapadne ambasade i EU sve nervoznije reaguju na bezakonje nove vlasti, a NVO i Vijesti su debelo naplatile svoju djelatnost, uhljebljivanjem kadrova po dubini.

Prije godinu dana s DPS-om (izuzev tradicionalnih saveznika) nije htio niko, a danas niko ne može zadržati stabilnu vlast bez DPS-a. Ankete javnoga mnjenja pokazuju da bi novi izbori označili kraj aktuelne pat pozicije i vrlo vjerovatno doveli ponovo na vlast DPS s tradicionalnim partnerima.

Dok se bliži polako, uz sve glasnija međusobna optuživanja i kidisanja, kraj projekta Srpskoga sveta, glavni i odgovorni urednik medijske kaljuge Vijesti Srdan Kosović bavi se recikliranjem propalih narativa. Premda se u moru blata kojim nas svakodnevno mediji zatrpavaju nije lako snaći, oni s malo dužim pamćenjem sigurno će se priśetiti kako je svojevremeno na stranicama Vijesti Duško Marković preko noći promijenio status, od osobe povezane s tzv. Mojkovačkim klanom do „zdravog tkiva“ DPS-a.

„Zdravo tkivo“ DPS-a bio je zapravo rezervni plan opskurnih kalkulanata koji stoje iza Vijesti, za slučaj da im propadne akcija sa Crkvom Srbije i baštinicima četničkoga pokreta, pa je dugo u Vijestima potencirana priča o dobrom i lošem policajcu unutar DPS-a. Suočeni s još jednim njihovim projektom koji doživljava politički fijasko, vlasnici Vijesti kroz usta svojeg nedoraslog telala danas recikliraju priču o zdravom i bolesnom tkivu, no ovoga puta to se odnosi na aktuelnu crnogorsku vlast.

Nije čudo da je Kosovićev tekst „Kolateralna šteta“ ispao onako kratak i kus. Za Kosovića i družinu bolesno tkivo nove vlasti je zli DF, no tek kad pogledate što u tri tačke Perovićev mladac zamjera DF-u postane vam jasno s kakvom felom imate posla. Kosović je, naime, indiferentan prema tome što lider DF-a javno tvrdi da je projekat Srpskoga sveta pokrenut, ne vidi problem u tome što je nova vlast 50 km2 najvrednijega kulturnog nasljeđa Crne Gore prepisala Crkvi Srbije, što je pokušala iz biračkoga spiska izbrisati desetine hiljada crnogorskih građana na privremenome radu u inostranstvu, s jasnom namjerom etničkoga inženjeringa, što je destruirala crnogorsko obrazovanje i kulturu, što je mimo preporuka Venecijanske komisije i EU krenula u akciju otvorene politizacije tužilaštva, što je javnu upravu i državne firme napučila nekompetentnim kadrom po partijskoj, ideološkoj i rođačkoj liniji, što je za godinu dana urnisala sekularne i građanske temelje Crne Gore, ali je jako ljut što DF proziva koalicione partnere, a osobito izvjesnog vlasnika farme magaraca.

Posebno su zanimljivi optužba pod brojem 3 i zaključak Kosovićeva pamfletića. Urednik najvećeg proizvođača medijskoga smeća u Crnoj Gori jada se kako je, valjda zaslugom DF-a, „standard javnog diskursa nikad niži“. Veli to osoba čiji je medij prednjačio u srozavanju profesionalizma i proizvodnji klasičnog medijskog reketaštva.

Eto prije neki dan novinarka ovoga medijskog rugla javno prozva funkcionera SDP-a zbog navodnih skarednih homofobnih objava starih osam godina, za koje se ispostavilo da su zapravo komentari objavljeni na portalu Vijesti, a na koje je kao na neprimjeren sadržaj upozoravao upravo od strane novinarke Vijesti okrivljeni i presuđeni političar.

Kao vrstan primjer profesionalizma Vijesti ljekovito je izdvojiti naslov objavljen 2016. godine nakon što je otkriven pokušaj terorizma: „Na državu udarili krojač, ribar, bravar...“ Dok su se svjetski političari i predstavnici obavještajnih službi utrkivali da pruže podršku i neophodne informacije o pokušaju terorizma, Vijesti su za ljubav svojih ruskih sponzora cijeli slučaj prikazale kao farsu...

Na samome kraju Kosović dirljivo poentira: „I teško je više o svemu ovome i pisati i raspravljati se, kakva greota one energije prvih dana nakon 30. avgusta kada se mogla na tome obnoviti Crna Gora.

A može i dalje, samo drugačije i teže.“ Tih prvih dana nakon 30. avgusta śećamo se po polupanim staklima na objektu Islamske zajednice u Pljevljima, po zastrašujućim prijetnjama i grafitima upućenim nepravoslavnom stanovništvu śevera Crne Gore, po bučnim proslavama pod zastavama druge države i uz ikonografiju četničkoga pokreta... Tu energiju Srdan Kosović smatra temeljem na kojem je trebalo „obnoviti“ Crnu Goru i sasvim nam jasno poručuje da on nije ljut na DF što se potčinio Vučićevom projektu Srpskoga sveta, već što taj projekat, na Kosovićevu žalost, samo godinu dana nakon što je inaugurisan u Crnoj Gori doživljava totalni krah.

Ko god se makar i izokola želi baviti politikom u Crnoj Gori, trebalo bi da mu je jasna jedna jednostavna zakonitost. Politika se u Crnoj Gori, naime, može voditi ili s Cetinja i biti utemeljena na vrijednostima građanskoga ustrojstva društva, sekularizma, multikulturalizma i antifašizma, ili iz Beograda, pa biti ustrojena po modelu hegemonije, segregacije, revizionizma i šovinizma. Koliko god se upinjali Kosović i njegovi mentori da stvore nešto između, inercija klatna tu će njihovu kulu od pijeska prije ili kasnije rasuti u vjetar. Da se ne zavaravamo, Đukanović je to shvatio sredinom 90-ih, kad je uvidio da ga savezništvo s Miloševićem vodi ravno u propast. Alternativu je tada mogao naći samo u emancipatorskoj političkoj platformi koju je početkom 90-ih formulisao Liberalni savez.

Danas je Crna Gora pred sličnim izazovom u iščekivanju da dio aktuelne političke većine spozna prilično jednostavnu zakonitost političkih procesa u Crnoj Gori, makar koliko taj proces po njih bio bolan. Od avgusta prošle godine do danas svijest o opasnosti pred kojom se našlo crnogorsko društvo narasla je do mjere koja garantuje da će Srpski svet, kao ideja nasilne promjene granica i vrijednosti društva, ovđe jednom za vazda polomiti zube.

Kad se na političkoj sceni i formalno desi prestrukturiranje u kojem će politika destrukcije biti trajno izolovana, pred crnogorskim društvom biće novi izazovi, prije svega u domenu izgradnje ustanova, konačnom uspostavljanju vladavine prava, utemeljenju prosvjetnih i kulturnih politika koje će, za nadati se, spriječiti da ikad više smjena vlasti u Crnoj Gori dovede do opasnosti po opstanak države. U tom dugom i važnom procesu moraće se pažljivo birati društvo, jer oni koji su zarad ličnih ciljeva bili spremni da sve đavolu predadnu ili oni koji su i onda i danas karijeru gradili na ćutologiji nijesu snage na koje će se nova politička elita smjeti osloniti. Na Vijesti, njihove vlasnike i Uru kao njihovo nedonošče ne bi se smjelo računati ni nafake radi. Naime, svaki je politički projekat te beskrupulozne bratije neslavno propao.