Kad gospoda vlastodršci Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović politički i istorijski obmanjuju i pokazuju neznanje i nesposobnost

(I istorijska fabula o borbi i patnji Crnogoraca i Crnogorki za vaspostavu Crne Gore i za crnogorstvo 1924. godine i licemjerstvo aktuelnog režima Z. Krivokapić-D. Abazović-A. Bečić)

Za Antenu M piše: Mr Novak Adžić, pravnik i istoričar, doktorand istorisjkih nauka

Ovo je naracija o tome, ne pretendujem da je cjelovita, ali je prilog i eventualni doprinos pokušaju spoznaje današnje naše istine, što gospoda; premijer dr Zdravko Krivokapić i vice-premijer dr Dritan Abazović, uz njih je, dakako i, na žalost, i predsjednik Skupštine Crne Gore, g. mr Aleksa Bečić, ili ne znaju, mada, iskreno rečeno, sumnjam u to, ali moguće je, s obzirom na višestruko nestručni i problematični sastav njihovih kabineta u organima vlasti, ili namjerno neće isti da znaju.

Pošto je g. Abazović izjavio, ranije, da ga istorija ne interesuje, kao što ga ne zanima ni to što je bilo sa našom Crnom Gorom, poslije 1918. godine, a tu izjavu smatram prvorazrednim skandalom, brukom i zastidom. Kao i potencijalnom, ali realnom uvertirom da Crna Gora može biti opet drastično i flagrantno ruinirana, što realno i jeste pod ovim režimom neznavenih ovdašnjih političkih Minotaura, a to se sve čini samo da aktuelna kentaurska i prosrpska (velikosrpska) klero-nacionalistička vlast samo vlada i profitira, a urušava Crnu Goru, koliko nesposobno toliko i politički skorojeavićki. Oni, sumarno, vlastodršci, u esenciji i većinski, revnosne sluge i izvršioci okupacione SPC i njenog uticaja u Crnoj Gori, iz političko profiterskih razloga.

A što će biti sa Crnom Gorom i njenom slobodom, očigledno ove felonce i fariseje na vlasti ne zanima. I ne zaboravimo krucijalnu činenicu da je hipokritna URA odbila da bude u Skupštini Crne Gore 2017. godine, kada se glasalo za prijem Crne Gore u NATO, čime je pokazala jasno da je odbila da glasa da Crna Gora postane članica NATO-a. Da bi se, tada, neočetnicima, dodvorila, sa kojima je potom u zagrljaj pohrlila i sa kojima novu vlast tvori. Nimalo za čiste ruke i ponos. U što se verbalno i hopokritno „zaklinju“.

To su istorijske i političke činjenice i to istorija zaboraviti neće. Ako ćemo pošteno, ovo je istina: DPS, SDP, SD, Bošnjačka stranka i albanske parlamentarne partije su glasale u Skupštini za prijem Crne Gore u članstvo NATO-a 2017. godine. Nijesu, pored staro-novog ultradesnog, četničkog DF-a tradcionalnog bjelaša i četnika Andrije Mandića, i njegovih satelita, kao ni SNP, ni Bečičeve Demokrate, niti URA i neki poslanici minornih stranaka tipa patuljaste parije Gorana Danilovića itd za to glasali. Naprotiv.

Elem, istorija postoji i kao borba za pamćenje, odnosno, borba protiv zaborava, foliranja i laži. Ovo je samo aktuelni prolog za tekst koji slijedi i koji potvrđuje kako se pripadalo nekad Crnoj Gori i stradalo za nju bez interesa, profita i foliranja, licemjerstva.

Mnogobrojni Crnogorci i Crnogorke stradali su, patili, žrtvovali se, u domovini i u emigraciji, zbog odanosti Crnoj Gori i borbi za njenu slobodu i obnovu, vaspostavu njene državne nezavisnosti i suvereniteta. Među istaknutim borcima, ustanicima, za pravo, čast i slobodu Crne Gore bio je i komandir, od 1921. brigadir (general) crnogorske vojske Ivan Puletin Bulatović iz Rovaca, zbog čega je njegova porodica dugo vremena preživljavala pogrome, činjene od strane okupacionog velikosrpskog režima, a nakon izvršene nasilne aneksije Crne Gore koncem 1918. godine.

Crnogorski ustanički pokret i oslobodilačka gerila u Rovcima je, u periodu od 1918. do 1929. godine, imala veoma čvrsto i snažno uporište. Mnogo je junaka iz Rovaca koji su i u tom periodu bili sa Crnom Gorom kad joj je bilo stvarno najteže. Vitezovi iz Rovaca su, svojim djelima, junaštvom, uzvišenim moralnim principima i postrupcima, slobodarskim duhom, privrženošću Domovini, Kruni i Zastavi Crnogorskoj, upisali svoja imena zlatnim slovima u crnogorskoj povjesnici. Vođe crnogorskog ustanka i oslobodilačke gerile u cijeloj Crnoj Gori i u Rovcima, dakako, opjevani su kao junaci koji zaslužuju lovorov vijenac i u pjesmi “Smrt ili sloboda”, napisanoj u Marselju (Francuska) decembra 1919. godine autora R. Dedovića, a objavljenoj u emigrantskom “Glasu Crnogorca”, kao i u “Državnom Kalendaru Kraljevine Crne Gore za 1920. godinu”, publikovanom u Parizu 1920. godine, u izdanju Ministarstva Prosvjete i crkvenih Poslova Kraljevske crnogorske Vlade.

U toj poemi opjevani su kao heroji borbe Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, pored ostalih, i komandiri crnogorske vojske i zelenaški ustanici: Ivan Bulatović, Vujadin-Vujo Bulatović i Ibro Bulatović.

Iz te pjesme za ovu priliku izdvajam sljedeće stihove: “/ Kad vidite dvije tice vrane/, Crnogorci kako zemlju brane/, Ostavite crnogorska brda/, Odletite do u Rovca tvrda/, Tu je leglo dobrijeh junaka/, Od Rovaca od plemena jaka/, Komandiri vođe su im slavni/, Ivan, Vujo i s njima Ibro stari/, Sva tri hrabra ponosna i stalna/, Unuci su vojvode Vuksana/ “.

Privatna imovina oficira Ivana P. Bulatovića bila je uništavana, uništena, kuća zapaljena, a porodica preživljavala torturu i mnogobrojne žrtve usljed zločina počinjenih od strane velikosrpskih vojno-žandarmerijskih i bjelaških antiustaničkih i komtrakomitskih četa i bandi. Supruga Ivana Bulatovića, bila je primorana da se, usljed terora režima i njegovih najamnika, palikuća, pridruži svom mužu u političkom egzilu u Italiji marta 1924. godine. I ona se, poput svog muža i njegovih krvnih srodnika, borila i stradala za pravo, čast i slobodu Crne Gore i bila prava herojina i mučenica, zbog pripadništva familiji i ustaničkom pokretu za obnovu državnog identiteta Crne Gore i nacionalne slobode i samoopredjeljenja crnogorskog naroda. O toj njenoj patnji i pregnuću i odlasku u egzil kod svog supruga, političkog emigranta, pisao je i patriotski crnogorski list u egzilu »Crnogorski glasnik« iz Sjedinjenih Američkih Država tokom 1924. godine.

Naime, “Crnogorski glasnik”, oficijelni organ Saveza nezavisnih Crnogoraca u Americi, Detroit, Mičigen, SAD, broj 34, godina VIII, od 1. aprila 1924. godine, na strani 1 objavljuje članak pod naslovom “Viteške Crnogorske”, u kojemu veli i ovo: “Saznajemo da je ovih dana stigla u Rim žena komandira Ivana Bulatovića, junačkog Crnogorskog oficira, sina viteške kuće Bulatovića iz Rovaca, koja je vazda bila prva đe se gine za čast i slobodu otadžbine. Komandir Ivan sa svojim bratstvom i plemenom tome je ostao vjeran i ovoga puta. Rovca su spomenik njihovih junaštava. Njegova vjerna domaćica iz ponosite i junačke kuće Lazovića iz plemena Kuča, ostala je vjerna amanetu svoga doma, svoga roda. Ona je pored svoga muža, braće i đevera borila se i stradala. Ništa drugo da nije postradala, nego to što je bila otkako su Srbijanci zauzeli Crnu Goru, hapšena četiri puta. Prvi put je bila devet mjeseci u ledenoj tamnici, a zatim ponovo šest mjeseci, pa tri i dva mjeseca. A i kad je bila na slobodi, nalazila se pod policijskim nadzorom, dok im je kuća bila sva popaljena i sva imovina bila uništena”.

O stradanju Crne Gore i Crnogoraca, pod vojno-žandarmskim i bjelaškim terorom, organizovanim, planiranim i sprovođenim pod egidom beogradskog režima KSHS i njemu podvlasnih struktura, pisao je konstantno i emigrantski list “Crnogorski glasnik” iz Detroita. Činio je to i tokom maja 1924. godine. Naime, “Crnogorski glasnik” je crnogorske ustanike i komite, zelenaše, koji su se borili Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, doživljavalao i eksponirao kao iskonske i osvjedočene borce i patriote i podržavao njihovu političku i oružanu borbu. O tome svjedoči i tekst, koji nosi naslov

“NASILJE-UCJENJIVANJE CRNOGORACA”.

Taj tekst u cjelosti glasi:

“Pregledajući jedan žalosni list, koji izlazi u Crnoj Gori, vidimo, između ostalog, i reklamu, kojom se obećaje dar onome, ko ubije ili pomože ubiti borce, crnogorske ustaše. Tako je ucijenjen Đorđije Kustudić i Drago Prelević sa po sto hiljada dinara; a Jagoš Mušikić, Ivo Nikčević, Stanko Ivanović, Vaso Stanojević, Stevo Poček, Vido Pavićević, Đuro Krivokapić, Pero K. Pejović, Miko Vlahović i Veljo T. Vujičić sa po pedeset hiljada dinara. (Greška je u pitanju: treba da piše Veljo Vujisić, a ne Veljo Vujičić, jer je to materijalno tačno-nap. N.A.)

Razumije se, da će iste ucjene odnijeti srbijanska žandarmerija, kao i prve, samo ako uspije poubijati ove nesretne borce i mučenike, kao što su poubijali one prve. Vrhunac ljudske nepravde, vrhunac divljaštva leži baš u ovim strahotnim ucjenama. Beogradska vlada ucjenjuje najodabranije sinove Crne Gore, kao što trgovac ucjenjuje vuka ili međeda, te ko mu donese kožu od njih, zna da će primiti onoliko koliko se koža prodaje. I tako beogradski gospodari, bez ustezanja, bez stida pred kulturnim svijetom, ucjenjuju i dalje one koji se protive nasilnoj okupaciji svoje Domovine.
Ovoj okupaciji se protivi i cio crnogorski narod; oni to znadu, ali između tog naroda biraju prvo one, koji su najkuražniji, one, čija je borba direktna i s puškom u ruci. Jedan drugi dio putnika na raseljavanje po tuđim krajevima, primoravajući ih dažbinama, kulucima i svakojakim nasiljima, da što prije napuštaju mučenička im ognjišta.

Jedan maleni dio naroda im je prodao sebe same, pa im služi, da za mizernu platu viče i dere se, kako je ujedinjenje donijelo sreću i zadovoljstvo. Oni jadnici i sami znadu, da to ujedinjenje i nije ujedinjenje, već obična pljačka i nasilje-ali ko se proda, on niti može niti smije drugačije, već da viče šta mu gospodar naređuje.

Beogradu je potrebno ucijeniti, ne pojedine već cijelu Crnu Goru, jer ona je sva jednaka. Zar onako jasne riječi crnogorskog ministra Mihaila Ivanovića, nijesu dovoljne da im kažu, što misli crnogorski narod? Zar borba od pet godina dana nije im oči otvorila? Zar protesti koje podižu parlamenti kulturnih naroda Evrope, protivu srbijanskih zvjerstava u Crnoj Gori, nijesu jasan dokaz, da svijet ne priznaje aneksiju Crne Gore tim zvjerovima.

I baš iza prvog novog i gromovitog protesta Velike Britanije, Beograd se usuđuje da javno publikuje nove ucjene na one ljude i borce, čijim se mukama požrtvovanju ili izdržljivosti divi cio kulturni svijet. Znadu li ti beogradski zvjerovi, što znači ucjenjivati žive ljude, heroje mučenike i branioce sirotinje od njihovog nasilja? Znadu li u Beogradu, da su poslanici u engleskom Parlamentu pitali Vladu, da li joj je poznato: “da srbijanska vlada goni Crnogorce po planinama kao stado i konje kao ovce?” I znadu li u Beograd, da je Ministar Spoljnih Poslova Velike Britanije odgovorio da je to sve poznato Vladi Velike Britanije!? I misle li ti terazijski bedaci, da će to tako ostati? Ne, ne, to tako ne može, jer riječ podignuta u Londonu, riječ je Jerihonske trublje, koja grešnike poziva na Strašni sud za njih. To je glas, koji nagovještava skori vaskrs pravednika i mučenika, ali tako isto i propast mučitelja i tirjana.

Skinite mrski teret nebratskog ropstva s crnogorskog naroda, pa će nestati hajduka i ustaša. No, vi mjesto toga-mijenjate divljačke ucjene na dragocjene živote tih ljudi, te naše najodabranije braće. Znate li šta to znači? Mi znamo, kako vi možete razumjeti, za to imade samo jedan način, a taj bio bi: kada bi mi Crnogorci kazali: “ko ubije Nikolu Pašića, dobit će pedeset hiljada dolara, a po trideset hilada za svakog od njegovih ministara; razumije se bar sto hiljada onaj, ko dođe do glave kralju Aleksandru, i to makar na isti način kao što su oni srušili kralja Nikolu”. Samo ovakvim direktnim primjerima oni bi bili u stanju razumjeti zločin koji čine ucjenjujući Crnogorce.

Dokle ide cinizam i laži ovih nitkova, najbolje nam može poslužiti govor narodnog poslanika, nekakvog R. Jojića, (odnosno, Rista Jojića, iz Bara Kraljskih, andrijevačkog okruga, „poslanika“ i člana Izvršnog narodnog odbora Podgoričke skupštine 1918. Kasnije, poslanika srpske Demokratske stranke Ljube Davidovića u Skupštini KSHS. Istaknutog velikosrpskog unitariste i centraliste i negatora Crne Gore i crnogorskog naroda, te komesara njemačkim nacistima i okupatorima marionetske Komesarske uprave Milana Aćimovića u Srbiji 1941. godine, potom nedićevca, kvislinga, tokom drugog svjetskog rata, koji je osuđen na smrt presudom Vojnog suda Prvog proleterskog korpusa NOVOJ-a 18. novembra 1944. godine u Beogradu. Po presudi tog suda Jojić je potom strijeljan -Napomena. N.A), koji pobijaju govor g. Ministra Ivanovića, prvo kaže, da u decembru 1918, u Crnoj Gori nije bilo ni jednog srbijanskog oficira ni vojnika; iza toga odmah dodaje, da je bio samo komandant srbijanskih trupa i njegov pomoćnik. Mi do sad nijesmo čujali, da može postojati samo komandant trupa i osvajati zemlje bez vojske (!?). Doduše, taj g. Jojić nam je dao pravo na istom mjestu, jer veli: “… i došlo je do borbe … na pobunu diglo se Cetinje, Podgorica, Nikšić, Danilovgrad i Rijeka, i tražili su da ta vojska, koja je oslobodila našu zemlju.

Potom slijedi napomena redakcije “Crnogorskog glasnika”, koja glasi: “Lažeš, nitkove, da je iko oslobodio Crnu Goru do sam rezultat Svjetskog rata i one borbe Crnogoraca od pola 1914. i do kraja 1915., srpska vojska, da se povuče, jer Srbijanci, kako su kazali-nemaju nikakvog posla kod nas, neka idu iz zemlje”.

U nastavku citiranog teksta se kaže:

“Razumije se, to se nije moglo primiti, i došlo je do borbe, koju moramo svi žaliti, zbog toga, što je to bila bratoubilačka borba-ali ishod te borbe bio je na našoj strani”.

I ovaj prodani mališan je mislio da sa ovakvim razlozima pobija gromoglasni govor g. Mihaila Ivanovića, kojeg danas imadu svi kulturni narodi i njihovi parlamenti, kao jedan novi i nepobitni dokaz teškog međunarodnog zločina nad Crnom Gorom.

Mi vjerujemo, iako nije preko novina publikovano, da je ucijenjen i život ministra Ivanovića ali toliko znadite, gospodo u Beogradu, da ćete ga skupo platiti – nadamo se da se razumijemo.
Pet godina dana ucjenjujete i plaćate ubistva Crnogoraca crnogorskim novcem; pet ipo godina bajonetima i noževima pišete po čelu i grudima crnogorskim sinova riječ: “muči!”, “dosta je!” “Prepuni ste mješinu grijeha, Puče kolan svečevoj kobili, Obrnuće kola niza stranu”.

( “Crnogorski glasnik”, Detroit, Mičigen, U.S.A., broj 55, od 1. maja 1924. str. 2).

Crnogorski rodoljubi ranije i tada su stradali, boreći se idejno za CRNOGORSTVO, kojeg su percipirali i akceptirali kao moralni (etički) kodeks vrlina, ratničkog, viteškog (riterskog) ali i mirnodopskog života i društvenog angažmana, kao državni i državotvorni (slobodarski) i nacionalni ideal i smisao i cilj svog zajedničkog pripadništva Crnoj Gori i njene odbrane. U tom smislu, “Crnogorski glasnik” iz Detroita, u članku pod naslovom “CRNOGORSTVO” piše: “Crnogorstvo je simbol viteštva, čojstva, poštenja, kavaljerstva! Poslije boja s kopljem u trnje! Sjetimo se ovoga! Da ne bude kasno. O ljudi! Kome nadima grudi prava crnogorska, slovenska krv osjetiće da ulog Crne Gore-na Balkanu, u Slovenstvu i Evropi-nije da bude provincija Šumadije. Ko to ne osjeća, ne može se za to ni boriti. Kad to u većini ne bismo osjećali-Crna Gora bi bila zbrisana pod srbijanskim kopitima. Tako bi ostalo, dok se ne pojavi novo pokoljenje-kao ranija, za pjesmu stvoreno-koje bi uspostavilo tok istorije, stare slave. Svaki narod je neimar svoje sudbine Crnogorci! Gdje nam je ponos, pregnuće? Stara mu majka, nije Crna Gora stvorena da bude prišipetlja, niti šipka pri srbijanskoj ostraguši!“

(Izvor: „Crnogorski glasnik“, oficijelni organ Crnogorskog potpornog saveza i Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika, Detroit, Mičigen, SAD, godina IX, broj 62, petak 15. avgusta 1924, str. 1, članak „Crnogorstvo“).