Laži i poluistine Borisa Ristovića

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

U rubrici „Komentar“ portal Vijesti objavio je tekst „Postoji Crna Gora van okvira četiri nahije“ izvjesnog Borisa Ristovića, potpisanog kao člana Upravnoga odbora Udruženja profesora istorije. Da nije bilo ovog potpisa ispod imena, tekst ne bi zavrijedio bilo kakvu pažnju, ovako zaslužuje komentar samo kao ilustracija žalosnog nivoa (ne)obaviještenosti jednoga profesora istorije.

Elem, profesor istorije Ristović svoja je stručna znanja sabio u prve dvije rečenice, dok je ostatak teksta slobodna kontemplacija na temu „pobjede, a ne podjele“. Kako je jeftini populizam nezahvalno komentarisati, osvrnuću se samo na te prve dvije rečenice, svojevrsni istorijski postament za docnija dokona mudrijašenja.

Profesor istorije Ristović na samome početku demonstrira zadivljujući talenat da viševjekovne istorijske procese spuči u jednu složenu rečenicu te da tako upakovani istorijski narativ potom preođene u naravoučenije: „Cetinjske vladike su tokom svoje istorije (prije i nakon 1918) hirotonisane od strane srpskih patrijarha/arhijereja – u Crnoj Gori i van nje. Tako da planirano ustoličenje vladike Joanikija na Cetinju u tom smislu i nije neka novina.“ Što je, dakle, sporno s Ristovićevim tolkovanjem?

Da je izrečeno u kakvoj kafani uz čašicu tokom slobodne aktivnosti bildanja nacionalne mitomanije, nikakav problem. Ovako, javno izrečena laž, koja pokazuje da onaj koji ju je izrekao em ne poznaje činjenice em ne razumije procese mora biti prokomentarisana.

Na početku, postavlja se pitanje na koje to „cetinjske vladike“ Ristović misli. Ako je vjerovati Ivanu Crnojeviću, a do danas još nijesam naišao na demanti njegove tvrdnje, Mitropoliju zetsku na Cetinju 1485. godine utemeljio je upravo on, a za „mitropolita zetskoga“, dakle prvoga cetinjskog vladiku, postavio je mitropolita Visariona.

Nije poznato ko je i đe hirotonisao mitropolita Visariona, uprkos tome što bi se iz Ristovićeve tvrdnje dalo zaključiti da su sve cetinjske vladike hirotonisali srpski patrijarsi/arhijereji, no u trenutku kad je Visarion postavljen za zetskoga mitropolita već cijelih 26 godina ne postoji Pećka patrijaršija, na koju vjerovatno Ristović misli kad spominje srpske patrijarhe/arhijereje.

Naime, od 1459. pa sve do 1557. godine, kad Sulejman Veličanstveni donosi odluku o obnovi Pećke patrijaršije, nema govora o srpskim patrijarsima. Moguće je ipak da Ristović pośeduje natprirodne sposobnosti kojima uspijeva utvrditi DNK neznanih jerarha koji su u tome periodu rukopolagali cetinjske mitropolite.

O odnosima između cetinjskih mitropolita i pojedinih srpskih jerarha s početka XVI vijeka svjedoči i to što je zetski mitropolit Vasilije 1532. godine učestvovao na ohridskome sinodu koji je osudio pokušaj smederevskoga mitropolita Pavla da obnovi Pećku patrijaršiju. Taj su pokušaj, uostalom, 1531. godine osudili najznačajniji autoriteti pravoslavne crkve, patrijarsi Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima, u poslanici u kojoj iznose tvrdnju da je „takozvana Pećka patrijaršija, prije i od početka potčinjena“ Ohridskoj arhiepiskopiji. 

S tim u vezi, izvjesno je da Ristović manipuliše kad priču o hirotoniji cetinjskih mitropolita povezuje s ustoličenjem Joanikija Mićovića, budući da je riječ o posve različitim stvarima. Naime, za sve cetinjske vladike o kojima postoje podrobniji podaci od Visariona do Mitrofana Bana, dakle u rasponu od četiri vijeka, zna se da su birani na Cetinju, a njihova je hirotonija, kao crkveni čin posvećenja mogla biti, a najčešće i jeste, obavljana izvan same Crne Gore.

Budući da shodno crkvenoj praksi prilikom rukopoloženja episkopa moraju činodejstvovati najmanje dva episkopa, a kako je Crnogorska crkva najčešće imala jednoga, povremeno dva, a tek od 1913. godine tri episkopa, njeni arhijereji, prethodno izabrani od Crnogorskoga zbora ili potvrđeni na zboru na osnovu testamenta predšasnika, hirotoniju su obezbjeđivali onđe đe je to bilo moguće kanonski osigurati, dakle onđe đe su mogli obezbijediti dva episkopa koji činodejstvuju.

Tako je, recimo, Sava Očinić hirotonisan u Herceg Novom, vladika Danilo u Pečuju, Sveti Petar Cetinjski u Sremskim Karlovcima, Petar II Petrović-Njegoš u Petrogradu i sl. Kad se, pak, pogleda istorija Crnogorske crkve XIX vijeka, vidno je da nijedan mitropolit crnogorski nije hirotonisan od strane srpskih arhijereja, kako tvrdi Ristović. Njegoš, Nikanor Ivanović, Ilarion Roganović i Mitrofan Ban hirotonisani su u Rusiji, dakle od strane ruskih jerarha, dok je Visarion Ljubiša hirotonisan 1878. godine na Cetinju od strane mitropolita Ilariona i episkopa dalmatinskog Bukovičko-dalmatinske mitropolije Gerasima Petranovića.

Važno je dakle ponoviti – laž je da su sve cetinjske vladike hirotonisane od strane srpskih patrijarha/arhijereja, kako bi se dalo zaključiti iz Ristovićeve rečenice-sinteze. Ako za mitropolite s kraja XV ili iz XVI, a većim dijelom i iz XVII vijeka ne raspolažemo preciznim podacima o tome ko ih je, kad i đe hirotonisao, za XIX vijek imamo sasvim sigurne podatke da nijedan cetinjski vladika nije hirotonisan od strane srpskih jerarha. Ukoliko, opet, Ristović ne dokaže da su i ruski jerarsi zapravo – srpski. Tokom XVIII vijeka, pak, hirotonije cetinjskih vladika obavljali su pećki i karlovački jerarsi, osim u slučaju Arsenija Plamenca kojega je hirotonisao vladika Sava u činodejstvovanju s bivšim patrijarhom pećkim Vasilijem Brkićem.

Bilo kako bilo, Ristović na temelju svoje istorijske laži pokušava da provuče jednu podlu analogiju. Analogija hirotonije cetinjskih vladika s intronizacijom Joanikija Mićovića naprosto je neodrživa. Kao prvo, bez obzira na to đe su zbog poštovanja kanona cetinjske vladike do 1918. godine bivale hirotonisane, za sve o kojima imamo istorijske podatke znamo da su birani na Cetinju. Joanikije Mićović u čin episkopa hirotonisan je još 1999. godine kao klirik Beogradske patrijaršije. I tada, kad je izabran za vikarnoga episkopa budimljanskoga, i danas kad je imenovan za mitropolita crnogorsko-primorskog, odluke je donosio Sveti arhijerejski sabor Beogradske patrijaršije, odnosno Crkve Srbije, kako tu vjersku ustanovu u zvaničnoj komunikaciji naziva vrhovni autoritet u pravoslavlju Vaseljenska patrijaršija.

Suprotno istorijski potvrđenoj praksi da se crnogorske vladike biraju u Crnoj Gori, a hirotonišu uglavnom izvan nje, Joanikije Mićović, klirik Beogradske patrijaršije danas s titulom mitropolita crnogorsko-primorskog koja je uvedena tek 1931. godine, izabran je izvan Crne Gore, a formalno hirotonisan na Cetinju još 1999. godine.

Namjera da se intronizuje na Cetinju, u Cetinjskome manastiru kao metonimiji viševjekovne crnogorske državotvorne i duhovne tradicije ne može biti nikako drugačije protumačena do kao čin simboličkoga potčinjavanja Cetinja i Crne Gore imperijalnoj moći Beogradske patrijaršije i države Srbije.

Prividno pisan kao objektivni osvrt na današnjicu, s istorijskim podmetačinama kao osnovom, tekst Borisa Ristovića i Vijesti samo je jedan u nizu pokušaja relativizacije i normalizacije kolonijalnoga poduhvata koji je danas na sceni u Crnoj Gori.