Bursać: Srpski oficiri opet jurišaju u bježaniju

Srpski oficir opet pobjegao. Sakrio se. To više nije vijest. To je realnost srpskog sveta u kome su najveće kukavice koje su počinile najstrašnije zločine predstavljene kao heroji i omogućeno im je da nekažnjeno žive u Srbiji, sigurnoj kući za ratne zločince.

Za Antenu M piše: Dragan Bursać

Kako u ratu, tako i danas, srpski oficiri, a ponajviše generali, jaki su bili na riječima i teatralnosti, jaki su bili na argumentima moći sve dok ih je sila JNA oružja i municije nosila, a onda su nakon svega pokazali neviđen stepen kukavičluka, kada je u pitanju borba za ono što se zove čast, a što je, čini se nepoznanica ovom soju vojnika pod Mladićevom šapkom.

Plejada heroja pobjegulja

Plejadi heroja pobjegulja poput Duška Kornjače, Svetozara Kosorića, Momira Savića, Milisava Gavrića, Zorana Obranovića Maljića, Drage Samardžije, Tomislava Kovača, Novaka Đukića, Mirka Todorovića, pridružio se i Milomir Savčić, ratni komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske RS.

Savčić je, za one koji ne znaju, bio prvi čovjek boračke organizacije u Republici Srpskoj i od ranije je poznat po negiranju genocida, po veličanju svojih kolega ratnih zločinaca na čelu sa Ratkom Mladićem. Sve u svemu, osebujan lik, koji je odavno trebao odgovarati za svoja “ratna djela“.

A konkretno se tereti, kako navodi istraga.ba, da je “znajući za namjeru glavnih izvršilaca da djelomično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, pomagao i podržavao ubijanje muških pripadnika skupine Bošnjaka i nanošenje teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine Bošnjaka.“

Srbija, sigurna kuća za ratne zločince

Nego, ima tu nešto drugo: osim čuvene bježanije oficirske, a to je puka činjenica da je svima njima-sve do jednog -Srbija bila siguran finansijer, a nakon toga sigurno utočište i suguran dom.

Pa opet treba podsjetiti, kako je baš za svima njima, a upravo zbog ratnih zločina u BiH, raspisana crvena Interpolova potjernica.

Naravski, ovi pobrojani (ne)ljudi žive ne samo slobodno u toj i takvoj Srbiji, sigurnoj kući za ratne zločince, nego su i etablirani, kako se to govori “javi radnici“ i uvaženi članovi društva. Reklo bi se, kakvo društvo takvi i uvaženi članovi.

Tomislav Kovač je “čuveni ratni teoretičar“ i stalni gost u Marićevoj “Ćirilici“, u kojoj često verbalno onaniše sa ratnim zločincem Šešeljem, a Novak Đukić je onaj monstrum što je u smrt poslao tuzlansku mladost na Kapiji, ubivši svojom granatom 71 mlado ljudsko biće i ranivši 150 ljudi. Pa opet ništa, nevini i nacifrani se šepure po Srbiji.

Sudski sistem kao zločinački jatak

A najnovije “herojsko bjekstvo“ Savčića, otvorilo je makar par pitanja, koja su ruku na srce, sve vrijeme otvorena:

1.    Šta radi sudstvo i Tužilaštvo u BiH i koliko svojim neradom pomaže da se optuženi za ratne zločine i genocid lagano, po pravilu otšetaju u Srbiju?
2.    Kako granične službe ne rade svoj posao, ili ga baš i rade po nečijem zadatku?
3.    Kako takva lica mogu da žive nekažnjeno i neprocesuirano u narečenoj Srbiji?

Prvo, sudski sisetm u BiH je pod direktnim uticajem stranačkih moćnika i ako neki Dodikov sudija ili tužilac dobije mig, ratni zločinac je faktički najzaštićenije i najslobodnije biće u zemlji, koje ima svakovrsnu pomoć da izvede svoju nakanu, a nakana je bježanija u Srbiju brale!

Drugo, granična služba možda i radi svoj posao, preciznije, možda bi ga i radila da nije viših instanci-čitaj direktiva iz Banjaluke i Beograda u kojima stoji da se “štićena lica“, prebace u Srbiju. Na koncu, postoje i vazdušni koridori kojima ta lica savim ugodno i udobno vazdunim putem slijeću na teritoriju Srbije. Treba li uopšte podsjećati, Milorad Dodik za razliku od ostala dva člana Predsjedništva BiH na raspolaganju ima i svoj avionski i helikopterski servis, koji hipotetički mogu realizovati takve akcije.

Treće i najvažnije, Srbija koliko god se busala u pravna prsa da ima zakone kojim se gone i kažnjavaju odgovorni za ratne zločine i genocid u konačnici te zakone ne da ne sprovodi, nego ih smatra sistemski spornim (sic!). I zato je valjda ova zamlja jedina makar u ovm dijelu svijeta u kojoj ratni zločinci imaju bustovana i bolodovana ljudska prava, opet čitaj- zaštićeni su kao polarni medvjedi!

Bespogovorno srpstvo, jedina ideologija

Na koncu, ono što je trebalo biti na početku, pravni, politički i vrijednosni sistem u Srbiji podređeni su ideološkom, a on se zove Čisto Nabrijano Srpstvo. I jako malo političkih aktera je smoglo moralne snage da izbjegne ovaj ultranacionalistički obrazac, po kome je nebitno da li ste lijevi, desni ili u centru, sve dok štitite ineterse srpskog sveta, računajući, naravski i pružanje podrške ratnim zločincima, koji su samo par desetaka kilometra od granice počinili genocid. A to pružanje podrške presuđenim ratnim zločicima, optuženim za ratne zločine i inim pobjeguljama, zapravo predstvalja stvar “dobrog manira“, kojim se rukovodi centralna ideološka matica srpskog društva.  

I taj par rukavica jako vješto nosi na svojim rukama Alaksandar Vučić sve sa vlašću i opozicijom, koje jedoobrazno “nedaju Kosovo“, osporavaju građansku Crnu Goru, daju punu podršku klerikalnoj SPC kontrarevoluciji i u konačni podržavju “svoje heroje“, a zločince odistinske. I tu nema pogovora-to je baš bespogovorni konsenzus.

Drugi par rukava, da ne kažem, par opanaka nosi Milorad Dodik i njegova klika u manjem BiH entitetu u kome ovaj radi šta hoće, doslovno: od upornog negiranja genocida, od obećanja da će podržavati na svaki način i negatore genocida i optužene za ratne zločine, do njegovih suludih rasističkih sprdnji sa Bošnjacima, preko njegovog citiranja Hitlera u zadnje vijeme, do prizivanja novih ratnih sukoba... on radi šta hoće. Još uvijek nekažnjeno.

Sa takvom osobom, ostavljenom od zdravog razuma i uz podršku Ruske Federacije, ratni zločinci se osjećaju kao bubrezi u loju, preciznije kao funkcioneri u RS-u ili kao gosti-rezidenti u Srbiji.

Ništa više i ništa manje od toga.

Naravski, svi ovi pobrojani (ne)ljudi su samo dio kontigenta onih koji su pobjegli od pravde za zlodjela u Bosni i Hercegovini. Za Hrvatsku, za Kosovo, za užu Srbiju, trebalo bi još dva povelika spiska praviti.

Kako god, nastavlja se do iznemoglosti to herojstvo bježanja i jurišanja u rikverc, nastavlja se e ta nakaradna predstava srpskih nacionalista po kojoj se kukavičluk, po ko zna koji put evidentira kao herojstvo, nastavljaju se  naci- narativi o reviziji istorije, o smišljanju i izmišljanju nove povijesti.

Kako sada stvari stoje, srpsko društvo se iz ove dubioze neće izvući još za pola vijeka. Najmanje.