Ristović na popravnom

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Nakon mog teksta „Laži i poluistine Borisa Ristovića“ oglasio se na svom fb profilu Ristović da objasni kako nije napisao ono što navodno ja velim da jeste i što sam uostalom citirao i da ukaže kako je njegov post pisan kako bi se smirile tenzije i ukazalo na potrebu prevazilaženja političkih podjela i nedostatnost postojećih nacionalnih koncepata. Ako sam ga dobro razumio.

Kako iz novoga Ristovićeva posta ispada da sam ga zlonamjerno interpretirao, moraćemo organizovati popravni. Pa neka ponovo počne početnim rečenicama njegova teksta objavljenog u Vijestima: „Cetinjske vladike su tokom svoje istorije (prije i nakon 1918) hirotonisane od strane srpskih patrijarha/arhijereja – u Crnoj Gori i van nje. Tako da planirano ustoličenje vladike Joanikija na Cetinju u tom smislu i nije neka novina.“

Kako me Ristović opomenuo da on nije rekao ono što mu ja pripisujem, hajde da opet objasnimo što je zapravo rekao. Valjda je iz ove dvije rečenice jasno da je po Ristoviću Joanikijevo ustoličenje događaj koji je nesporno moguće pravdati istorijskim kontinuitetom jer da je, po Ristoviću, hirotonisanje „cetinjskih vladika“ od strane „srpskih patrijarha/arhijereja“ prije i poslije 1918. godine bila uobičajena stvar.

Onako kako je to formulisao ispada da je to bila ne samo uobičajena već i isključiva praksa. Da je htio reći nešto drugo mogao je napisati: „Bilo je primjera tokom istorije da su cetinjske vladike hirotonisane od srpskih patrijarha/arhijereja“ ili „Cetinjske vladike su tokom svoje istorije povremeno bile hirotonisane...“

Može Ristović tvrditi da nešto nije napisao, ali to nešto je i objavio, pa mu u ovom slučaju možemo vjerovati na riječ da je želio reći nešto drugo, a ispalo je tako kako je ispalo.

Ono, međutim, što ne može demantovati objašnjenjem da nije tako mislio jeste nesumnjiva namjera da se Joanikijevoj intronizaciji dadne istorijski legitimitet i providni pokušaj da se dva u osnovi potpuno različita čina – hirotonija i intronizacija – time izjednače. Kao što sam ukazao u prošlome tekstu, čin hirotonije vezan je za crkvenu praksu rukopoloženja kojim se obezbjeđuje kanonsko dobijanje titule episkopa, ali to je nešto posve drugo u odnosu na pitanje izbora odnosno odabira cetinjskih vladika.

Dakle, Ristović svjesno brka žabe i babe kako bi javnost doveo u zabludu da je čin Joanikijeve intronizacije isto što i čin hirotonisanja cetinjskih mitropolita (govorim o onima prije 1918), iako su to dvije potpuno odvojene rabote.

Da pojednostavim – nijednoga cetinjskog vladiku od 1485. do 1918. godine – bar koliko je poznato na osnovu dosad izučene građe – nije birao niko izvan Cetinja, ni u Pečuju, ni u Sremskim Karlovcima, niti u Petrovgradu, a Joanikije Mićović izabran je za mitropolita crnogorsko-primorskog u Beogradu, odlukom Svetoga sinoda Beogradske patrijaršije, odnosno Crkve Srbije.

To, zapravo, objašnjava i suštinu spora – cetinjske su vladike, makar one o kojima se nešto više zna, bile na čelu autokefalne Crnogorske crkve do 1918. godine, a Joanikije Mićović je klirik Crnogorsko-primorske mitropolije, koja je osnovana 1931. godine i jedna je od eparhija Beogradske patrijaršije, u rangu s drugim eparhijama Crkve Srbije, poput Eparhije valjevske, banatske, bačke, banjalučke i sl.

Zato je svaka analogija s vladikama prije 1918. godine, a osobito pokušaj izjednačavanja crkvene prakse hirotonije s pitanjem đe se arhijerej bira, zapravo manipulativna.

Te je svoje manipulativne strategije i Ristović svjestan, ali je, manirom lošeg đaka grđih učitelja, nastoji pripisati meni, pa nakon apoteoze vlastitome pristupu meni prišiva metodološki redukcionizam: „Koja je alternativa? Da svako od istorije otima samo ono što je neophodno, i ignoriše sve ono što mu se ne uklapa u početnu zamisao, kao što autor kolumne istorijsko trajanje crnogorske pravoslavne organizacije  računa od 1485. godine (po strani što Zetska mitropolija nije tada utemeljena) i Ivana Crnojevića 'lišavajući' nas nasljeđa od početka XIII vijeka i osnivanja prvih pravoslavnih eparhija na teritoriji Crne Gore?“

Već sam ukazao na to kako je Ristović od istorije čupnuo taman onoliko koliko mu je trebalo i što mu se uklopilo u početnu zamisao da Joanikijevu intronizaciju prikaže kao istorijski legitimnu, brkajući pojmove i svodeći istoriju Crnogorske crkve ako ne na cijelu laž, a ono na poluistinu. No malo mu je toga muljanja, potrebno je da sabeśednika kompromituje tako što će ga prikazati kao redukcionistu koji bajagi namjerno zaboravlja da spomene hirotoniju Save Petrovića (iako sam spomenuo ko je hirotonisao vladike tokom XVIII vijeka, pa dakle i Savu), a istoriju crnogorske pravoslavne organizacije otkida jer mu se ono prije Ivana Crnojevića ne dopada.

Problem je, međutim, u tome što se ja nijesam bavio ničim što sam Ristović nije pokrenuo kao temu svojim prvim napisom. On je tamo pisao ne o zetskim ili crnogorskim vladikama, već o „cetinjskim vladikama“, pa sam i ja u svojoj kolumni isključivo govorio upravo o „cetinjskim vladikama“. Nije mi poznato da je prije 1485. godine i Visariona na Cetinju bilo vladika. Ako jeste, neka me Ristović slobodno ispravi, a kad sljedeći put bude zainteresovan za raspravu o zetskim episkopima, neka onda precizira da je to tema, ne ograničavajući priču samo na „cetinjske vladike“.

O utemeljenju Zetske mitropolije 1485. godine Ristović neka ne polemiše sa mnom, no mu evo povelje Ivana Crnojevića, ako i njega ne smatra tendencioznim redukcionistom: „I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje, u slavu i hvalu te Gospođe i majke Božije, u ime Nјenog Roždestva. I napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha, i nazvah ga Mitropolijom zetskom, ako bude ugodno milostivoj Gospođi. I postavih tu mitropolita zetskoga kir Visariona, koji je bio u to vrijeme, da vlada svim a poslije njega (njegovi) naslјednici.“

A što se desilo sa Zetskom episkopijom/mitropolijom koju su utemeljili Nemanjići, neka mu objasni Stefanica Crnojević sa Zetskim zborom, koji 6. septembra 1455. godine na Vranjini potpisuju ugovor s Mletačkom Republikom i njime zahtijevaju: „Dalјe, da ne bude nikakvog popa ili episkopa ili arhiepiskopa katoličkog nad našim crkvama, već da budu od naše vjere nastojnici naših crkava i da ne budu pod latinskim arhiepiskopom iz Krajine.

Mora se postaviti mitropolit slovenske vjere, jer se onaj mitropolit iz Krajine naziva mitropolitom Zete i on postavlјa naše sveštenike, bez kojih ne možemo biti.“ Zetski mitropolit, nasljednik katedre koju su u Zeti utemeljili Nemanjići, sredinom XV vijeka prihvatio je Uniju i time otpao od istočnoga hrišćanstva. Trideset godina kasnije Ivan Crnojević – posve u duhu istočnoga cezaropapizma – utemeljuje novu katedru na Cetinju.

Onako kako je završila nemanjićka crkvena tradicija u Zeti, ugasivši se, završiće i ideološki kentaur upakovan u foliju pomirenja kojega promoviše Boris Ristović, sve se trudeći da mu nađe istorijsko opravdanje koje ne ide dalje od plemenskih nazora XVIII vijeka i podjele na Crnu Goru, Hercegovinu, Boku i Brda. No, nije Ristović danas izuzetak. Prije bi se moglo reći da je stasala cijela jedna kasta mudrijaša čiji je političko-ideološki rezon izrastao djelimično iz intelektualne lijenosti, a djelimično iz nedoraslosti da se istorijski, a i politički, procesi sagledaju mimo ličnih, vjerskih ili porodičnih pizmi i frustracija.

Ponikli na uvjerenju da je zbog Ilije opravdano zamrźeti i Svetoga Iliju, danas se ti naši autentični mudrijaši zadovoljavaju snobovskim levitiranjem iznad „istoka i zapada“, s blagim naginjanjem istoku, i prodajom izlizanih floskula o potrebi za kompromisom i pomirenjem. Kompromisi i pomirenja, razumije se, nasušna su potreba crnogorskoga društva, ali ne u formi jeftine trgovine s temeljnim vrijednostima društva, oko kojih je jedino i moguće izgraditi konsenzus.

Poodmakao proces normalizovanja politike destrukcije, čemu daju ogroman doprinos, te će naše mudrijaše prije ili kasnije dovesti do toga da i formalno izaberu stranu, ispod svih tih zastava. Koja je to strana nije muka pretpostaviti i prije nego oficijelno izađu iz političkoga ormara.