Ukidanjem podjela do najveće podijeljenosti koju pamtimo

Mi koji ne pristajemo na vrijednosti koje propagira Crkva Srbije i koji nijesmo zaboravili njenu poziciju u sramnom ratu 90-ih s koje nije odstupila, mi koji mislimo da pravoslavna vjera nije iznad drugih, koji manjinske autohtone narode u Crnoj Gori ne nazivamo pogrdnim imenima, koji zločince ne slavimo kao heroje, kojima muslimani ne smrde kako to govore popovi Crkve Srbije koje naši mladi ministri proglašavaju najvećim teolozima, mi koji ne otimamo tuđe, a polažemo pravo na svoje, koji želimo život u suverenoj, demokratskoj, građanskoj i otvorenoj državi koju nam garantuje Ustav, a ne u teokratiji u kojoj premijer svih građana govori o zagrobnom životu, moramo dostojanstveno i mirno pokazati da ideja slobode živi! Vidimo se na Cetinju kod Lovćenske vile 22. avgusta u podne.

Za Antenu M piše: Sanja Orlandić

Kad su prije godinu dana nakon osvajanja vlasti naši političari počeli gromoglasno pričati kako je došao kraj podjelama koje je proizvodila isključivo bivša vlast i predstavljati se kao čarobnjaci koji će ih preko noći ukinuti i riješiti problem koji tinja više od stotinu godina, śetila sam se  pripovijetke “Ukidanje strasti” najvećeg srpskog satiričara Radoja Domanovića.

Naime, nakon što su Srbi riješili sve svoje probleme, u dokolici su se počeli baviti drugim nesrećnim zemljama u kojima se ljudi “kavže oko nekakvih prava, nekakve slobode i lične bezbednosti”. U njoj se dalje opisuju problemi u jednoj dalekoj zemlji čiji su stanovnici bili vrlo pokvareni i prepuni poroka i rđavih strasti.

Tako su neki čitali novine u kojima se napadaju ministri, učitelj čitao knjige i poštenom narodu podmetao užasne stvari poput traženja slobode, pritom je i pušio, seljani su počeli praviti novu školu što je bilo izrazito štetno za državu, advokati potpomagali sirotinju, a zanatlije osnivale čitaonicu i penzijski fond, jedan činovnik je čak svirao i znao note, a učiteljica kupovala cvijeće što je prijetilo da pokvari omladinu. U toj su zemlji svi bili loši osim svega desetak ljudi koji postadoše ministri.

Suočeni s tako lošim narodom, oformiše skupštinu od stranaca koji su se zatekli u zemlji i koja donese rješenje o ukidanju strasti. Pet minuta nakon što je odluka donešena, narod obuze čudo te na pojedničanim primjerima autor dalje opisuje kako se jednom stanovniku iznenada ogadio duvan, drugom vino, treći novine očima nije mogao viđeti, četvrti koji je pošao na politički zbor krenu da trči nazad kući da proučava nešto o poljoprivredi itd.

Termin strasti nestao je čak iz knjige psihologije, a stanovnici te zemlje tek su idućeg dana shvatili da im se sve to desilo zahvaljujući skupštini koja je ukinula strasti. Narod te zemlje toliko se popravio da su od njega postali anđeli. Na taj je način Domanović maestralno ismijao vlast i njenu moć krajem 19. vijeka, kad je zbog kritičkog govora o položaju prosvjetnih radnika ostao bez posla.

Godinu dana nakon usplahirenih pobjednika koji su obećali ukidanje podjela, svjedočimo najvećoj društvenoj podijeljenosti koju pamtimo. Na samom početku svoje vladavine, obavijestili su nas da ih prošlost ne interesuje pa je svakome iole upućenom bilo jasno da je njihov magični štapić tek suva grančica.

No, tokom proteklih godinu dana ispostavilo se da ih prošlost ipak interesuje, ali samo onaj dio koji se odnosi na rehabilitaciju četničkog pokreta i falsifikovanje istorijskih činjenica, koja za one koji su pomno pratili društvena dešavanja nije bila iznenađenje i na koju je društvo bilo upozoreno. Takođe se ispostavilo da takvi pokušaji ne mogu proći bez otpora u zemlji u kojoj je izrazito živo śećanje na tekovine NOB-a i svijetlu antifašističku tradiciju na kojoj je utemeljena moderna Crna Gora.

Jasno je da crnogorsko društvo danas živi sve ono što je godinama stavljalo pod tepih. Za to snose odgovornost sve vlasti u posljednjih sto godina i dok se ne suočimo s teškim istorijskim temama koje nas opterećuju nema izgleda za rješavanje trenutnog stanja.

O tome koliko je porazno naše obrazovanje u potonjih 30 godina najbolje svjedoči činjenica da smo dobili mladu garnituru političara koja kaže da je ne zanima 1918, koja ne vidi opasnost od rehabilitacije zločinačkih pokreta, koja genocidu u Srebrenici suprotstavlja zločine iz Drugog svjetskog rata, u kojima je učešće uzela i vojska koju danas pokušavaju rehabilitovati, ministre koji percipiraju da su se 90-ih godina na suprotstavljenim stranama našli Jugosloveni i „crnogorski separatisti“ itd.

Reklo bi se da je takav haos nezapamćen. Ipak, ako pogledamo parole mitingaša '88. i '89. godine, u rasponu od “Slobodane, Slobodane, ne daj srpstvo da propadne” do “Hoćemo jedinstvenu Jugoslaviju”, jasno je da postoje izrazite sličnosti ideološkoga haosa. I tada smo, kao i danas, dobili garnituru ambicioznih mladih političara jednakog istorijskog znanja, koja je postala desna ruka Slobodana Miloševića i u tome zagrljaju ispisala najsramnije stranice u crnogorskoj dugogodišnjoj istoriji.

O odgovornosti za takvo stanje koje je proizašlo iz potcjenjivačkog odnosa prema velikosrpskoj ideologiji i propagandi u SFRJ, govorili su kasnije i najviši socijalistički lideri, poput Marka Orlandića, koji je u svojoj knjizi “U vrtlogu” ocijenio da je položaju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori najneposrednije doprinio Savez komunista Crne Gore koji je svom ateizmu podredio i sve duhovne, kulturne i istorijske tradicije pravoslavnih Crnogoraca i koji nije pokrenuo inicijativu za anuliranje Ukaza Aleksandra Karađorđevića od 30. avgusta 1920. godine, ističući da je to vjerovatno jedini njegov ukaz na prostoru bivše Jugoslavije koji je ostao na snazi.

Na kraju pasusa Orlandić zaključuje da su cijenu te kratkovidosti morali platiti. I najtvrdokorniji ateisti među nama, složiće se danas da je istu cijenu platila i prethodna vlast koja nije pala zbog partitokratije i korupcije, već zbog zakašnjele reakcije u rješavanju odnosa s Crkvom Srbije. Ako je istorija učiteljica života, nije teško zaključiti kako će proći i trenutna. Ali i svaka naredna dok god se ne suoči s istorijskim traumama, bilo da je u pitanju 1918. ili 1989. i onim što je uslijedilo nakon njih i dok ne izgradi kulturu śećanja.

U stogodišnjem periodu naših podjela, a naša najveća podjela nije etnička već podjela u mišljenju i vrijednostima koje baštinimo, uvijek su postojali oni koji ne pristaju na vazalstvo. Postojali su 1918. kad su ustali protiv aneksije, postojali su 1941. kad su ustali protiv fašizma i diktature, postojali su 1991. kad su ustali protiv rata i velikosrpskog hegemonizma vješto kamufliranog u navodnu korupciju tadašnjeg rukovodstva i očuvanje Jugoslavije.

Svima je dobro poznato i da su mnogi političari s početka 90-ih godina koji su bili dio marionetske vlade Slobodana Miloševića promijenili smjer i prišli idejama onih koje su ugnjetavali. Nesumnjivo je da će i dio današnjih političara koji radi za tuđe interese kroz neko vrijeme uraditi isto.

Ipak, mi koji danas postojimo i koji ne pristajemo na vrijednosti koje propagira Crkva Srbije i koji nijesmo zaboravili njenu poziciju u sramnom ratu 90-ih s koje nije odstupila, mi koji mislimo da pravoslavna vjera nije iznad drugih, koji manjinske autohtone narode u Crnoj Gori ne nazivamo pogrdnim imenima, koji zločince ne slavimo kao heroje, kojima muslimani ne smrde kako to govore popovi Crkve Srbije koje naši mladi ministri proglašavaju najvećim teolozima, mi koji ne otimamo tuđe, a polažemo pravo na svoje, koji želimo život u suverenoj, demokratskoj, građanskoj i otvorenoj državi koju nam garantuje Ustav, a ne u teokratiji u kojoj premijer svih građana govori o zagrobnom životu, ne možemo ih čekati već moramo dostojanstveno i mirno pokazati da ideja slobode živi!

Naša će slika biti samo jedna kocka u crnogorskom istorijskom mozaiku, ali je važno da umjesto te slike ne bude mrak. Vidimo se na Cetinju kod Lovćenske vile 22. avgusta u podne.