Sila i prevara su naša nacija

Za Antenu M piše: dr Ivana Mrvaljević-Krivokapić

Što bi danas rekli Radomir Konstantinović, Mileva Marić, Katarina Ivanović, Borislav Pekić, Bora Ćosić na pitanje: jesi li Srbin/Srpkinja?

Kažu da možeš da se etnički izjasniš onako kako želiš. Ali onda dodaju: onako kako si naučen, odgojen, vaspitan. Onako kako si čitala i učila, godinama i decenijama. Onako kako si slušala stare da govore sa puno pijeteta i živopisnih sjećanja. Dakle, etnicitet je kulturološka kategorija, i riječ koja pogotovo na primjeru Srba iz Crne Gore pokazuje svoju fluidnost i zavojitost tumačenja, uz obilje prepreka, dvosmislenosti, nejasnoća. Srbin ili Crnogorac je samo to – riječ – glasovni konstrukt koji postaje doživljaj, iluzija, halucinacija. I ona je nekome sve. Ta riječ ovdje određuje kretanje, poznanstva, opredjeljenja, emocije, misli, način upotrebe jezika. A napuštajući privatnu sferu, određuje funkcionisanje institucija koje modeliraju naše živote, koje vaspitavaju našu djecu.

Mnogi filozofi govore da upravo živimo u jeziku, i da on, jezik, upravlja nama. Istraživanja u oblasti neurobiologije jezika plastično potvrđuju hajdegerijansku postavku. Ne poznajući u dovoljnoj mjeri to čudovište jezik, osuđeni smo na logičke greške čijom krivicom je čovjek po definiciji iracionalno biće: ad personam, čovjek od slame, pozivanje na autoritet, lažna dilema, generalizacije, pogreške dvoznačnosti, kompozicije, podjele, naglaska, govornog oblika, logička bifurkacija, i na desetine drugih.

I tako, uzmite primjer konstrukta Srbin iz Crne Gore, koji se zameće sredinom 19. vijeka, tačnije nakon Njegoševog susreta sa Simom Milutinovićem Sarajlijom. Zanimljivo bi bilo utvrditi mjeru prisustva tog pojma u komunikaciji u Crnoj Gori u početku, uoči Božićnog ustanka, uoči građanskog rata i danas. Takođe, i u kom kontekstu se koristi, modalitete upotrebe – u kojoj mjeri je u aparatima politike, koliko u kulturi, medijima itd, kako bismo dobili realnu sliku njegove socijalne rezonance.

Ili tačnije, dijagnozu. Vratimo li se na činjenicu da sve ono što mislimo, što smatramo da nam je važno, sve te konstrukcije dobijene filterom biologije i lingvističkog determinizma, nemaju apsolutno nikakvo značenje sem ono koje mu ljudski stvor pripiše, ne možemo da se otmemo zaključku da, na zgarištu institucija, kreativnosti, života (jezičkog prostora kojem isključivo kao ljudi pripadamo), nakon tri decenije bjesomučnog iscrpljivanja resursa, živimo kao zarobljenici jedne riječi. I onih koji su je dobrano iskoristili za svoje projekte: etničkog čišćenja, ekonomske koristi, privatnog bogaćenja, mijenjanja granica i kreiranja fantomske republike, vrijeđanja, maltretiranja, sile i prevare, mržnje, ubistava, mučenja. Glasam da imamo riječ skuplju vijeka.

Onu koja je nekada govorila o bratstvu, kulturi, umijeću, vrijednim ljudima, velikoj industriji. Sada imamo tranju, da iskoristimo izraz koji je nedavno upotrijebila u zvaničnom saopštenju jedna nedobronamjerna ignorantkinja. Ali radioaktivnu, otrovnu tranju.

Što je uopšte srpstvo danas?  I da li bi gore navedeni znameniti Srbi rekli da ta nacija više ne postoji? Da je nestala transformacijom u nagone, primitivizam, anti-kulturu, anti-politiku? Zar normalna osoba ne bi htjela da pobjegne iz tog konteksta, da probije zamašćenu dvostruku opnu kolektivnog i ličnog mentalnog prostora obilježenog riječju Srbin/ Srpkinja čije značenje iz dana u dan raste poput Kaonashija, hraneći se ignorantima i duhovima opterećenim pohlepom, nerazumijevanjem, mržnjom prema različitostima.

Čini se kao da biti Srbin danas znači biti siledžija. Ako je to jedna nacija, onda je ona mnogo velika, jer to je nacija zlostavljača i nasilnika. Kada kažu Srbija do Tokija, sigurna sam da bi srba u tom pravcu bilo jako puno. Treba paziti samo da ne dođe do generalizacija, tipa kvisling, ili juda, ili guja. Riječi koje se pišu malim slovom, a označavaju veliko zlo.

Ipak, ostaje nada da će na kraju riječ Srbin, jednako kao Bezimeni, biti oslobođena svog tereta. Biće to ponovo pojam koji označava dostojanstvnog čovjeka, odakle god da je, vrijednog, kreativnog, mudrog, blagorodnog.

I Srbi imaju svoje svice koji osvjetljavaju mračne prostore zla. Oni vole, oni prihvataju, oni razumiju, oni znaju. I biće ih sve više, jer ljubav, znanje i poštovanje treba da pobijede mrak i demone.

Pobijedićemo ih zajedno.