Dan D na Cetinju

Piše: Šeki Radončić

Hoće li 5. septembra pasti krv na Cetinju i hoće li u Cetinjskom manastiru doći do krvavog ustoličenja mitropolita srpske pravoslavne crkve Joanikija Mićovića!?

Ako je suditi po srpskim vlastodršcima, srpsko-ruskim propagandistima, njihovim medijima, spinovima, botovima… biće krvi. A krivci su, dakako, već nacrtani: slobodarsko Cetinje, Cetinjani, komite i vrhovni komandant Milo Đukanović.

Realno gledano, bliska istorija i činjenice zorno pokazuju da može doći do neželjenog raspleta ustoličenja mitropolita Joanikija na okupiranom Cetinju. No, pravi krivci su „tamo daleko“. Daleko od Crne Gore.

Pođimo redom:

a) Srpska politčka elita, pravoslavna crkva, njeni velikodostojnici i svještenici su moćni ideolozi, inspiratori i , mirne duše se može konstatovati, preteče svih potonjih ratova na prostoru bivše Jugoslavije: od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do Kosova i rata protiv NATO alijanse. Nažalost, svi oni nijesu izvukli pouku iz pet izgubljenih ratova: ni danas se drugačije ne ponašaju prema suverenoj državi Crnoj Gori.

b) Krv je, ne tako davno, na srpsko-crnogorskoj podjeli , već padala na Cetinju: na Petrovdan, 12. jula 1991. godine, samo sedam mjeseci nakon ustoličenja Amfilohija Radovića, ispred Cetinjskog manastira njegove pristalice su pucale u okupljene nenaoružane mladiće.

Hici mržnje pogodili su Paja Jabučanina i Veska Jabučanina …. No, Bog je, ipak, bio na njihovoj strani: iako teško povrijeđeni, nakon hitnih operacija, preživjeli su.

Pucnjavi je prethodilo okupljanje građana nakon što su u crkvi Cetinjskog manastira Amfilohijevi sljedbenici pretukli vjernika Božinu Čavora, a potom ga krvavog bacili na stepenište. Uslijedilo je gađanje kamenicama između Amfilohijevih pristalica i Cetinjana. A potom pucnji u goloruke ljude.

c) Cetinje pamti kako su, šireći mir i suživot u Crnoj Gori, SPC i Amfilohije, u Cetinjskom manastiru primali, kao svoje najrođenije, ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana sa njegovom paravojnom formacijom „Tigrovi“, naoružanim dugim cijevima.

d) Na slobodarskom Cetinju zabilježen je još jedan gotovo nevjerovatan slučaj: svještenik SPC, Dragan Stanišić, odjeven u crkvenu odoru, ne obazirući se nimalo na božju zapovjest „ne ubij!“ izvukao je pištolj ispod mantije i pucao na nenaoružanog Krsta Pajovića.

„Tog 4. juna 1996. godine, oko 13 sati, sreo sam se ispred svoje kuće sa popom Stanišićem, i onako u prolazu mu rekao ‘đe si pope“, svjedočio je Krsto Pajovic u razgovoru sa autorom ovih redova, obavljenom dva dana kasnije. Precizirajući:

„Iznenada je izvadio pištolj. Opalio je prvi metak u vazduh, potom je uperio cijev prema meni. Povukao je obarač, ali pištolj nije opalio. Ponovo je pokušao da ga repetira, držeći cijev u mom pravcu. Krenuo sam ka njemu, a on se onda okrenuo i počeo da bježi. Za njim su potrčali i drugi građani…“

Policija je kod popa Stanišića pronašla pištolj „Broving“ sa zaglavljenim metkom u cijevi. Mitroplit Amfilohije je tim povodom bogobojažljivo izjavio da je „svještenik Stanišić izuzetno miran čovjek i da se niotkoga zaštićen, osjetio ugroženim“.

Precizirajući: „Stanišić je braneći sebe, u stvari, branio čast, dostojanstvo i obraz Cetinjana i Cetinja.“

Sa mrtvima nije pametno polemisati. A što je i kakvo je Cetinje, govori i sljedeća činjenica: neposredno nakon te pucnjave došlo je do tuče između brata svještenika Stanišića i brata Krsta Pajovića. U tuču su se umiješali i Bojica Vušurović i Igor Abramović. I to, vjerovali ili ne, ispred zgrade policije. Akteri su odmah uhapšeni.

U kontekstu velikosrpskih nasrtaja na Cetinje kao simbola suverene Crne Gore poučno je podsjetiti i na slučaj kada su akademici SANU i Amfilohije, na sred Cetinja, pokušali da zloupotrijebe Njegoša u negiranju crnogorske nacije i crnogorske Crne Gore. I kada je cetinjska legenda, Bobo Bogdanović, ne obazirući se na Miloševićevu silu, akademike, popove i policiju prekinuo taj anticrnogorski skup.

Bogdanovića sam, u svojstvu novinara, gledao i kako na ulazu u Cetinje, na jednoj „glavici“, Crna Greda se to kamenito brdo zove, sa puškom u ruci, nekom starom „kragujevkom“ i svojim domoljubima, dočekuje Miloševićevu paravojsku i zločince. Predvođeni Vojislavom Šešeljem, tada opasnim četničkim vojvodom i njegovim zloglasnim dobrovoljcima.

Koji je bahato najavio „oslobađanje“ Cetinja. A potom herojski ustuknuo.

Simbol cetinjskog i crnogorskog otpora tzv. Velikoj Srbiji i velikorspskom nacionalizmu, Bobo Bogdanović, umro je prije 20. godina. Cetinje i Crna Gora mu nijesu podigli spomenik ili po njemu dali ime nekoj ulici. A trebalo bi. Iz mnogo razloga.

Vratimo se najavljenoj inauguraciji. Na Cetinju su se na istom brvnu našle dvije vojske. Zasad nema govora o povlačenju ni jedne, ni druge. A na Balkanu se, nažalost, najčešće ostvaruju crne prognoze.

Što je najopasnije, Joanikijevom vojskom ne upravlja on, već moćni crkveni, politički i državni centri iz Beograda i Moskve. I njihove destruktivne agenture. Ako na Cetinju, ili negdje drugo u Crnoj Gori, dođe do krvoprolića tu neće ginuti njihovi sinovi i braća, niti građani, već će se između sebe trijebiti samo zakrvljeni građani Crne Gore.

I , opet će ignorišući istinu i suštinu, udruženim snagama optuživati već žigosanog Mila Đukanovića i crnogorske komite. Po istom onom receptu kada su uoči velikosrpske agresije i kasapnice na prostoru bivše SFRJ hrvatske oslobodioce zvali Ustašama, bosanske patriote – Mudžahedinima, a kosovske – UČeKaovcima.

Crna Gora je u dva rova. Dan D je sve bliži, a Cetinje i slobodarska Crna Gora pokazuju građansku kuraž, neposlušnost i zube velikosrpskim liderima, ideolozima i svještenicima.

I to nije samo otpor crnogorskoj kvislinškoj Vladi, već i zvaničnom Beogradu i, naravno, Moskvi.

Nije slučajno: ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prije neki dan je zavapio da „SAD imaju za cilj uništenje pravoslavlja i pravoslavnog jedinstva svijeta“ i „da je Srpska pravoslavna crkva na meti snažnih napada u Bjelorusiji, Siriji, Libanu i na Balkanu“.

Pametnom dosta.