Zašto Cetinje ne može pasti

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman 

„Opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
jer nećemo klečati
dok gođ ima
Montenegra
i njegove neporažene zastave.“
M. Lompar

Sve do ove neđelje za sagu o crnogorskoj nepokornosti vjerovao sam da je samo još jedan u nizu mitova. A ta je saga sazdana na premisi da Cetinje nikad nije palo. Mislio sam, zapravo, da je mit stvoren u vrijeme izgradnje novovjekovne države, kad je Petrovićima za nacionalnu mobilizaciju, državno konstituisanje i vlastiti legitimitet bilo neobično važno skovati predanje da Cetinje nikad nije palo u neprijateljske ruke, a da su oni legitimni nasljednici Crnojevića, budući da je posljednji od njih, kako kaže priča, vlast predao u ruke crnogorskih mitropolita.   

Velim, bio sam ubijeđen da je riječ o mitu, lijepoj priči o prošlom koja nije posve tačna, no nosi u sebi klicu neke dublje i prodornije istine. Jer znam da je koncem 1496. crnojevićka Zeta, a s njom i Cetinje palo u ruke Osmanlija, kao što znam da je od tada u više prilika osmanska vojska stizala do Cetinja. Tokom jednoga od tih pohoda, onog Sulejman-paše Bušatlije iz 1692. godine, srušen je prvobitni Cetinjski manastir, doduše zahvaljujući mletačkim minama koje su ga lagumale u trenutku kad su Osmanlije pristizale u Manastir. Bušatlija je, kako svjedoče izvori, na Cetinju ostao svega četiri dana. Namjeru da se razračuna s crnogorskim starješinama i raseli pobunjena plemena ipak nije ostvario. Uz još nekoliko osmanskih kratkotrajnih upada tokom XVIII vijeka, sljedeći okupator koji je stupio na tlo Cetinja, što je označilo pad Kraljevine Crne Gore, bila je austrougarska vojska, predvođena generalom Viktorom Veberom fon Vebenauom, koja je 13. januara 1916. godine osvojila Cetinje, manje od neđelju dana nakon Bitke na Mojkovcu, đe je glavnina crnogorske vojske štitila odstupnicu srpskoj vojsci, ostavljajući slabo branjeni Lovćenski front i Prijestonicu.

Samo nešto manje od dvije godine potom, u Cetinje, oslobođeno od austrougarske vojske vlastitim snagama, ući će nova okupaciona vojska, pod komandom srpskog generala Dragutina Milutinovića. Njegovom vojnom zapovjedniku, kralju Aleksandru Karađorđeviću, kojega su Crnogorci prozvali Palikućom, trebalo je 7 godina da skupi hrabrosti i pośeti rodni grad. Dočekale su ga spuštene škure. Aprila 1941. godine na Cetinje su umarširale fašističke okupacione trupe. Srdačni doček priredio im je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije I Lipovac, kojega je Sveti Sinod Crkve Srbije prije 20-ak godina proglasio svecem, valjda mu posebno vrednujući to što je podjednaku ushićenost demonstrirao i prema talijanskim fašistima zahvaljujući im što su Crnu Goru oslobodili od „strašnog zla“ u obličju NOP-a, i prema njemačkim nacistima, kličući Vermahtu kao „najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena“. Najposlije, na Petrovdan 1991. godine, a potom i na Badnji dan 1992. godine Cetinjski manastir zapośeli su novi okupatori, na poziv ondašnjega mitropolita, Arkanovi tigrovi, na čelu sa zloglasnim kriminalcem, plaćenim ubicom i ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom.

Saga o nepokornom Cetinju, dakle, uz ovih nekoliko istorijskih detalja djelovala je ipak kao mit. Valjda je trebalo da osvanem na Kruševu ždrijelu, klancu koji nije mogao pasti, te da se nagutam suzavca tumarajući kroz gustu maglu otrova kojim je okupaciona vlast u zoru 5. septembra prekrila Cetinje, s namjerom da ga bukvalno „očisti“ od ljudi, kako bi ispunila nečije bolesne hirove, pa da shvatim da nepokorno Cetinje nije nikakav mit. Jer grad ne čine ni zdanja, ni ulice, niti na mapi ucrtane geografske koordinate. Ovaj grad je nešto posve drugo – metonimija nesputane slobode koja je svakom zavojevaču prkosno pogledala u oči, isprativši ga uskoro tamo odakle je došao.

Zato mi danas onaj desant kojim je po nalogu basileusa Vučića nesretni Joanikije II Mićović, dostojan samo da bude nasljednik kolaboranta Joanikija I, uz pratnju specijalaca i prekriven pancirnim lencunom, onih nekoliko desetina koraka od Vladičine bašte do Manastira, ona skaredna ceremonija pod dirigentskom palicom veterana zloglasne 63. padobranske i uz pratnju kriminalaca s dugim cijevima danas izgledaju ne samo bizarno već i tragično. Onaj koji je trebalo da bude oglašen dostojnim ušunjao se poput okorjelog kriminalca u Manastir, dok su se građani okupljeni na nenasilnom protestu, izloženi udarima gumenih metaka, šok bombi i nezapamćene količine suzavca, gušili u dimu „slobode“ pristigle poslije 75 godina antifašističkoga „ropstva“.

Sve što su nakon toga rekli Krivokapić, Bečić, Abazović, Porfirije, Joanikije i ostala okupaciona bulumenta, sva sila laži kojoj nije dato da potraje duže od nekoliko minuta prije no je rasprše video snimci i svjedočenja povrijeđenih i poniženih ljudi, sve je to zapravo mizanscen za političku propast Srpskoga sveta i potonuće u najgori glib njegovih protagonista. A prvijenstvo u političkome fukarluku danas više no drugima pripada Dritanu Abazoviću, koordinatoru svih bezbjednosnih službi čiji je ključni zadatak da operacionalizuje narativ smućkan u retorti Miloševićeve propagande još krajem 90-ih da Crnogorci nijesu ništa drugo do kriminalci. Zato ovaj bestidni lažov ne propušta nijednu priliku da zaprijeti isključivo Crnogorcima, koji u njegovim javnim nastupima izgledaju onako kako ih je svojevremeno crtala Politika ekspres, a danas Kurir, Informer i ostalo medijsko smeće basileusa Vučića.

Abazovićeva mržnja prema Crnogorcima, koji su – kako to tačno primijeti sjajni Dinko Gruhonjić – blokadom Cetinja spriječili krvoproliće, proporcionalna je jedino njegovoj bolesnoj ambiciji da postane kalif umjesto kalifa, a zapravo samo basileusov namjesnik, makar i preko leševa crnogorskih građana. Ako je na Cetinju nakon svega preostao i jedan jedini Crnogorac koji će krenuti za ovim nesretnikom, taj je izgubio privilegiju zvati se Cetinjaninom, jer Cetinje je, kao i uvijek, slobodna teritorija tijesna onima koji nose neslobodu u sebi.

Dok gledamo slike brutalnog gaženja elementarnih ljudskih prava, zapadne ambasade u Crnoj Gori i dalje sriču blazirana birokratska saopštenja kojima sve strane pozivaju na poštovanje i vjerskih i građanskih prava, nesposobni ili nezainteresovani da vide ono što nije jasno jedino slijepima – da je navodni vjerski obred jedino i isključivo demonstracija političke sile i hegemonističke moći falangi koje slijepo izvršavaju naređenja iz Beograda, makar stigla i u gluho doba noći. Podśećaju danas te ambasade na odnos prema BiH i Sarajevu ranih 90-ih kad je Miteran sletio u opsadirani grad pa umjesto agresorskih granata, snajpera i masovne smrti koja se s padina okolnih brda valja prema gradu u njemu vidio tek „humanitarnu katastrofu“ koja ne ište vojnu intervenciju Zapada nego pošiljke konzervi i mlijeka u prahu. Samo tri godine potom desila se Srebrenica.

Danas, eto, zahvaljujući jednoj neprospavanoj noći u odbrani slobode i otrovu koji smo udisali dok su nam se iz očiju slivale suze, a u glavi razgarala svijest da predaje nema, znam zašto saga o nepokornom Cetinju nije mit, već nasušna istina. Dok su okupacioni opśenari slavili svoj  trijumf između dolaska i bijega najsramotnije posade u helikopterskoj povijesti Crne Gore, Cetinje je gorjelo, ali ne u vatri imaginarnih molotovljevih koktela ili stvarne policijske torture, već u plamu neukaljanog dostojanstva, ponosa i slobode. Zato Cetinje nije moglo pasti, niti 5. septembra niti ikad.