Ne dozvolimo novu otmicu Evrope!

Piše: Miloš Radonjić, građanin Crne Gore

Sigurno se sjećate priče iz grčke mitologije u kojoj je vrhovni bog Zevs, prerušen u bijelog bika, zaveo i oteo lijepu feničansku princezu Europu i na leđima je odnio na Krit. Prema predanju, naš kontinent je upravo po njoj dobio ime. Tokom mnogih vjekova od istoka civilizacije, Evropa, i sve što ona simbolizuje kao ideal, bila je oteta, maltretirana i unižena nebrojeno puta. Bijeli bik Zevs poprimao je razne oblike i devijacije duha, napadao, nekad otvoreno, češće prikriveno, podrivao, per fas et nefas, ideal slobodne, tolerantne i prosperitetne Evrope.

Iznova prolazim kroz fotografije s Cetinja koje su obišle region, Evropu i svijet. Ružne scene, mučne i opore. Neuporedivo najveći unutardruštveni poraz u savremenoj istoriji Crne Gore. Nakon svega što se izdešavalo, jedno se može sa sigurnošću i otvoreno reći - ovo nije evropski put. Zabasali smo dobrano u neke, samo nama znane, staze i bogaze civilizacijskog razvitka. Proces evropske integracije, približavanja Evropi i njenim vrijednostima, 5. septembra je izgubio smisao i treba ga početi nanovo, iz korijena, od osnovnih kategorija i pojmova.

O kojim mi to pregovaračkim poglavljima i mjerilima govorimo, a - ne umijemo da razgovaramo između sebe? Da vodimo dijalog. Da iznađemo rješenje. Da dođemo do kompromisa.

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo u momentu kada na naše oči kopni sekularni karakter Crne Gore, kad se kruni i polako, neumitno, nestaje naš ,,laïcité"?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo kada nam pred očima pleše napuhani klerikalizam, pleše i demonstrira svoju moć u dimu suzavaca i drugih hemijskih sredstava?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo dok se ispred nas u punom jeku odvija kontra-revolucija i povratak u teokratiju, u stanje prije 1852. i zaokreta knjaza Danila?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo dok ta ista Evropa kojoj težimo pasivno posmatra i šalje saopštenja, kao nekada u Bosni i Hercegovini? Jalovo i bez efekta, bez konkretnih inicijativa. Jesu li to ona ,,konkretna dostignuća" o kojima govori Robert Šuman u Deklaraciji koja je idejni ugaoni kamen Evropske unije: ,,Evropa ne može da bude stvorena preko noći i cijela zajedno, ona će izroniti iz konkretnih dostignuća koja će prije svega omogućiti faktičku solidarnost"?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo dok ta ista Evropa kojoj težimo ostaje nijema na nove ratnohuškačke pokliče iz Cetinjskog manastira? Jesmo li zajedno vidjeli i čuli da svještenici pjevaju koračnicu: ,,Kad se vojska na Kosovo vrati; kad se vojska, majčice, na Kosovo vrati"...dok prisutni aplaudiraju i pozdravljaju? Ili smo samo mi čuli i vidjeli, a Evropa nije ni čula ni vidjela? A ako je i Evropa i čula i vidjela - što će učiniti povodom tog saznanja?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo u kojoj ne postoji kultura sjećanja? U kojoj se tek tako može zaboraviti da je na istom mjestu na kojem su 5. septembra svještenici pjevali ratnohuškačke pjesme, 90-ih godina prošlog vijeka Arkan sa svojim Tigrovima, uz podjednako zlohude guslarske pjesme, takođe oskrnavio grob najvećeg crnogorskog sveca?

S ćivota Svetog Petra Cetinjskog, koji je mirio i pozivao na umir krvi – 5. septembra su se čuli razgovjetno, bez imalo zazora, stida i srama, iz grla navodno Božjih ljudi - pozivi da se (opet) krene s vojskom na Kosovo? Ako ovo nije zloupotreba religije i vjerskih osjećanja u političke i nacionalšovinističke svrhe, ako ovo nije skrnavljenje groba čovjeka kojega su za života proglasili svetim - onda što je? Što može biti? Što još da se desi?

Umjesto nekadašnje, njegove ,,Stege", u kojoj, između ostalog, stoji poziv: ,,...da budemo jedni drugima u pomoć...", 5. septembra policijski kordon kao linija razgraničenja. Crvena linija naših podjela. Umjesto ,,Stege", harmoničnog suživota i dogovora – 5. septembra, 225 godina kasnije: jednostrane odluke, demonstracija moći i duge cijevi, bahatost i zloupotreba religije. Odsustvo empatije za Drugog i Drugačijeg.

Vidimo li samo mi da se istorija Balkana ponavlja u ciklusima, da se srpski hegemonizam ,,s mjerom pali i s mjerom gasi", da opet i iznova proizvodi nestabilnost na Balkanu? Vidimo li samo mi bijelog bika iz grčke mitologije, ovog puta u obličju srpskog hegemonizma koji u redovnim intervalima pohodi naš zapaljivi kutak, Balkan, i ne dozvoljava nam da iskoračimo civilizacijski? Čujemo li samo mi ministra unutrašnjih poslova Srbije koji ponavlja slavodobitno da je zadatak ove generacije srpskih političara stvaranje ,,srpskog sveta”? Vidi li Evropa ovu opasnu istorijsku zakonomjernost?

***

Radujemo se Evropi. Ali, Evropa doći neće. Evropski san ćemo zauvijek gledati na horizontu, kao nedostižnu želju. Ako ne dođe do otrežnjenja od zabluda prošlosti, ako ne prekinemo ovaj začarani krug hegemonizma, etnocentrizma i etnofiletizma, nikad nećemo biti u stanju da se u potpunosti posvetimo usvajanju evropskih standarda i otklanjanju svih sistemskih nedostataka. Borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Borbi za slobodu medija. Borbi za vladavinu prava. Evropa će za nas dovijeka biti ,,bijela tvrđava" (O. Pamuk), u kojoj ,,kao da se (…) odigrava nekakva zabava kojoj i vi želite da se pridružite, nekakva sreća koju ne želite da propustite, ali put za koji svakog trenutka očekujete da će se završiti nikako ne prestaje."

Kao neko ko duboko vjeruje u evropski ideal, u demokratsku, naprednu i tolerantnu Evropu, u kojoj ćemo biti ,,ujedinjeni u različitosti", u kojoj će Država biti odvojena od Crkve, u kojoj nijedna vjerska zajednica neće biti iznad Države i dominantno usmjeravati društveno-političke tokove, u kojoj svještenici neće pjevati ratnohuškačke pjesme već će to naići na opštu osudu…zbog svega navedenog gore, a kao građanin Crne Gore, želim poslati apel Evropi da nas čuje i pomogne nam - konkretnije, efektnije, snažnije. Možda će upaliti, možda će konačno doprijeti do njih, možda na kraju i čuju naš udruženi (do sada očigledno) ,,nečujni vapaj za smislom".

Ne dozvolimo novu otmicu Evrope!