Cetinje i banalnost Zla

Za Antenu M piše: Irena Delja

Do sada su nosioci vlasti svaku kritiku upućenu njihovom političkom djelovanju isprazno svrstavali u odbranu bivšeg režima predstavljajući svoje diletantske političke poteze kao jedine ispravne. 

Međutim, dešavanja 5. septembra ogolila su podlost onih koji se ne ustručavaju da zarad iracionalnoga hira nekome potpuno unište život. Tako je prvi čovjek Ure posljednjih dana koristio sve mehanizme taktizirinja i trgovanja ljudskim životima kako bi omogućio ustoličenje Joanikija Mićovića.

Taj pop je ostvario svoj cilj jer mu se moglo, a moglo mu se jer se Dritanu može jer nema ko od njegovih da mu kaže – e, ne možeš! Istina, slušali smo molbe najprincipijelnijih patriota iz cetinjskoga odbora koji su kao „krave na suncu“ pozivali na mir i pacifizam, ali, očigledno nedovoljno.

Da su, na primjer, za premještanje ustoličenja bili onoliko prkosni koliko za dobijanje direktorskih fotelja možda bi uspjeli kreirati drugačiji scenario. Naivno su se nadali da će se njihova riječ uvažiti, ali su postali žrtve sopstvene zablude. 

Valjda im je sada jasno da su za Abazovića samo periferne političke figure i da se pakt s đavolom potpisan uz tamjan i crkveni poj skupo plaća. Otvorili su vrata mračnoj ideologiji  i sada nemaju snage da se suprotstave Zlu.

Sveden na dehumanizatorski automat, hladnokrvnog pogleda ispijen i blijed od brige za „novoga mitropolita“, Abazović je ignorišući besprizorne i beskrajno zastrašujuće scene sile u djelu 1.800 specijalaca sa šok bombama, suzavcima, gumenim mecima i dugim cijevima uputio čestitke Ministarstvu unutrašnjih poslova i menadžmentu Uprave policije na dobro obavljenom poslu čišćenja Cetinja.

Automatizovanim frazama po ugledu na svog predśednika nastavlja i još jedan visoki funkcioner Ure, podśećajući na Arentinu tezu o „Banalnosti zla“ koji kaže da je „obezbijeđeno puno poštovanje Ustavom garantovanih prava“. I još kaže da je zbog „suzdržanosti pripadnika Policije“ izbjegnut „građanski rat“.

Da, 5. septembra smo dobro ośetili Ruku pravde s prstom na orozu i viđeli da se o razoružavanju najviše priča kad se naoružava. Pitanja za njih: ko je dao glas fanatiziovanoj masi koja je izmišljotinama aktivirala nazadnu političku energiju posredstvom propagande Crkve Srbije; ko je otvorio vrata razornim idejama 90-ih i ko se naslađivao idejom o novoj Srebrenici na Cetinju i mogućem ratu; ko negira postojanje crnogorske nacije i vodi šovinističku politiku?

Upravo oni kojima ste obezbijedili status štićenih osoba, za koje ste smišljali „besprekorne“ strategije i kojima ste na raspolaganje dali sav raspoloživi represivni arsenal. Poslali ste specijalce na pogrešnu stranu barikade. Ova vaša ravnodušnost na torturu i surovost  obezvređuje i unižava zdrav razum, dok se iz vaših izjava samo očitava besmislenost jalove politike koju vodite.

Za nepovratno izgubljeno povjerenje i srljanje u bezdan Ura ne odustaje od tupog izgovora da je sve što se danas dešava krivica tridesetogodišnje vladavine DPS-a. A zaboravlja da je upravo ona kreirala sadašnji politički ambijent i preuzela najgoru praksu te nekad vladajuće partije iz ere njene najmračnije istorije. Jer ono što je za DPS bio Milošević do 1997. za vas je sad Aleksandar Vučić. Kao istorijski arhiv Crne Gore i čuvar njene kulturne memorije, Cetinje ima instinkt da prepozna i nasluti dolazeće Zlo.

Tako je 90-ih pokazalo prezir prema Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću, Amfilohiju Radoviću i Milu Đukanoviću zbog službovanja politici Slobodana Miloševića. Baš kao što danas prezire Abazovića.

Cetinje je 5. septembra Zlu poručilo – ne možeš! I nije moglo, bar ne drumom. I  nije nas toga dana ujedinio prevaziđeni Đukanović već ideja o slobodi u tim jedino mogućim uslovima. I zato nemojte misliti da između kleptokrata ili vaših saveznika - velikosrpskih fašista, nemamo izbora.

I suviše stara i suviše mlada družina okupljena na Belvederu i ostalim lokacijama na Cetinju oživjela je junake iz Lalićevih romana – opijena ljepotom, čistotom duha i žarom solidarnosti, a opet nikad dovoljno spremna na slutnju pred onim što dolazi, nije odstupila.

Mi ne crtamo mete. Naši rukopisi su drugačiji.