Za Antenu M piše: Borislav Jovanović
Na početku jedno, u kontekstu svega što se dešava sa ovom današnjom, okupranom, anarhijom i bezakonjem zasutom Crnom Gorom jedno, podsjećanje koje govori s preciznom dijagnozom o ovoj vlasti - nevlasti i esencijalnoj ulozi njenog ustoličenja od strane izvanjaca da bi i sami vlastodržci postali izvanjci danajskog reda. Projekat TV serije o Rovačkoj republici nije mogao proći na konkursu ovdašnjeg nadležnog Miinistarstva za preduzimanje svih potrebnih mjera, na pašićevski način, kako bi se Crna Gora, naučila pameti i vratila na pozicije svetosavskog inžinjeringa. To se nije ni očekivalo jer je sindromu Podgoričke skupštine koja je postulat inžinjeringa denacionalizacije Crnogoraca veliki udarac zadala filmovana serija o Božićnom ustanku.
Dakle, još jednom, mesijansko stop za izvorne i zapretane istorijske događaje. Umjesto toga, zasipati, odmah i bez dangube, crnogorsku istoriju, koja je vjekovima suzila za svoj opstanak, sa što više policijskog suzavca i bojevih prijetnji kako bi se Cetinje sa Lovćenom na čelu, pretvorilo u oblake dima pa ako je trebalo i puščanog praha i olova.Zapaliti ga poput njegovih višestoljetnih osvajača.Neka od hemijskog otrova i zvuka eksplozija zaplače i Lovćenska vila, ako treba. Neka zaplače i Njegoš. Komite i stare i nove proglasiti za bandite i rušitelje ustavnog poretka kao da Crna Gora nije sama po sebi, sa svim što je dala Južnim Slovenima i Evropi, Ustavni poredak sam po sebi. To nije glorifikacija, to je samo trn u oku onih koji su toliko zaslipljenji nekim imaginarnim svijetom da Crnu Goru danas vide ka sto hiljada ljudi koje će sedam i po miliona druge države slistiti kao listober šumu. Imali veće sramote, većeg smoponiženja od takvog janjičarstva nekih koji nijesu dostojni ni prodavača paprika na Zelenom vencu u Beogradu.
A sve tu uz pomoć četiri zloglasna glasa koji su oličinje prodaje i samoprodaje. I sve to, svakako, uz dovođenje brzometnih zakona koji su parlamentarna tortura prijekog bezazkonja.I sve to u ime očuvanja Ustava države koja se ne priznaje, u ime što tobožnjeg ulaska u Evropu, ili već ubrzanog stezanja obruča oko onog ko je od samog početka imperativna meta cijele jednoimene geo – političke operacije protiv Crne Gore i konačnog raskidanja sa Referendumom iz 2006.
Najveća demagoška zamka je što se sve to što se od ove zemlje čini opravdava uvođenjem pravne države i borbe protiv kriminala i korupcije - protiv čega se, svakako, treba boriti – ali to ne smiju biti svakodnevne lažigaće. To ne može biti providna zavjesa, pokrivena, političkim i stvarnim šok – bombama kako bi se moglo raditi prontno u žigosanju i hapšenju svakoga I svega što nije u prilog marionetskom režimu. Jer svi marionetski režimi su po prirodi stvari uništitelji onog zbog čega su dobili svoj istorijski čin i svi mašu ssa basnoslovnim platama. I jednakosti svih osim Crnogorske pravoslavne crkve.
Nije Cetinje Četvrtog i Petog septemba, 2021. došlo i prošlo kao što dođe i prođe neko dnevno saopštenje kvazi – političkih partija, uglavnom, analfabetske moždane strukture, ili neka folklorna konferencija za medije.Neke deklaracija jalovog tipa. Još manje su to antipremijerske kafanske lagarije koje se drže u Vili pod Goricom čiji autor misli da su svi građani Crne Gore vječiti brucoši a on bogomdan da spasi Crnu Goru kojoj je grobar po zadatku vještih potomaka 1918.godine.I ne samo njih.To je omiljena gimnazijska, paraduhovna, gimnastika. Popovanje koje se narodu nudi kao đeci žvakaće gume.
Nije, zapravo, Cetinje nasilno ustoličenje nekog ko se bavi prizivanjem prokletstva za one koji brane svoje . Nije Operacija sa helikopterima, vatrenim noružanjem, pancirskom, da ne kažemo, terorističkom, pučističkom opremom, i pancirstičkom mantijom, odnosno, ponjavom, ustoličenja u Cetinjskom manastiru bila misija sa svetim već sa đavolskim činom. Nije! Nije…! Nije čak i onda ako se uzme najgora varijanta, odnosno, dilema da li je ovaj pohod crnogorske – više nego marionetske vlasti na crnogorsku prijestolnicu po nekoga završen uspješno a po nekoga neuspješno.
Nije Belveder, slučajno, vaskrsnuo, nijesu barikade za odbranu Cetinje bile barikade samo za odbarnu prava časti i slobode Cetinja, već Prava Časti i slobode Crne Gore. Samo što je sada Belveder bilo cijelo Cetinje, Crna Gora. Sada je i Beveder II, kako mu i samo ime govori otišao u istoriju i njenu stjegovtu odbranu. Ranije se krvavo odupirao jednom fašizmu sada drugom. I to nije kršenje javnog reda i mira. Već istorijskih oporuka. Cetinje se najviše proslavljalo i postalo ono što jeste kad su ga napadili njegovi neprijatelji vjerujući da je njegovo ubijanje ubijanje Crne Gore. Ni jedan veliki pohod Osmanskog carstva nije uspio u svojim naletima da ugasi ovaj prijesto. Nijedan.Trenutno,da, istorijski nikad. Nijesu nam potrebni novi Carevi Lazi, ali jeste ne pristajanje na nacinalnu i državnu pogibiju.
Ovaj pohod na Cetinje nije bi baloglagoljivi čin uvezene svetosti već vojno – policijski pohod na Crnu Goru i njen, konačni, slom. I predaje Crne Gore od strane ove marionetske, više nego licemjerne družine, ozarene do osvetničke pjesme što je, navodno, palo Cetinje. I radovanju novim količinama stranog kapitala za lične džepove. Svaki novi čin u lancu razdržavljenja i dekostrukcije nacionalnog bića Crnogoraca, uslovljen je novim plavim kovertima, dok se svaka karika samostalne, države ne uništi. A pohodnici sa upotrebom policije i vojske nijesu još samo imali uvezene teroristički obučene padobrance pa da Cetinjanima pokažu s kim imaju ili će imati posla. No ni ta varijanta nije nemoguća.
Jer Operacija Cetinje od 4. i 5. septembra, ponajmanje vjerska i u znaku čuvanja svetinja, i to je svima jasno, već je njeno autorstvo iz glava onih koji znaju kako se i u jednoj Americi može napraviti haos a kamoli u Crnoj Gori. To je logika osvajača koja razvezivanje Gordijevog čvora vidi samo u maču i ognju.Elem, Cetinje je bilo dobro mjesto, čojsko, za Zelenu čoju Montenegro, ali, ne bi nikad trebalo da bude dobro za marionete koje ga, sa strašću nude kao poklon u znak svog nedostojnog lika i djela.
Srpski svet nije, ipak, za ovaj svijet… A što je više prapogani u ovoj zemlji, poput onog grofa Šoga, kako ga nazva Mihailo Lalić, to je sve nesigurnije tlo onima koji se s takvim poistovćuju ili toga nijesu svjesni.
I za kraj, da ga ne bi dopisivali, pročitati još jednom podnaslov ovoga teksta.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR