Da li smo naučili lekciju?

Za Antenu M piše: Šćepan Stanković

Da vrijeme poslije povratka nezavisnosti posmatramo kao rođenje đeteta, šta bi danas o tom tinejdžeru kazali? Na šta bi ličila ta porodica?

Kao poslije svakog rođenja, počinje radost i euforija… onda se pojave rođaci, komšije, prijatelji novčano pomognu početak i nastaje ekonomsko blagostanje. Pošto ne traje dugo, a u međuvremenu se razmazimo i počnemo trošiti i ono što nemamo, dođu problemi… Problemi da se obezbijedi gola egzistencija stvore probleme u posvećenosti pravim i prioritetnim vrijednostima. Onda se pojavi “prijatelj” koji kamatari, koji neke kamate i oprosti, ako mu za neke druge stvari “izađemo u susret”…

Upravo tako. Śetićete se blagostanja do 2008. Prodaje zemlje Rusima, Srbima, Ukrajincima… U tom su vremenu najbolje radila kazina i kladionice, jer su podizali adrenalin "oparenim" skorojevićima, neznavenim prodavcima đedovine. Dolazili su i ozbiljni investitori jer su viđeli razvojne šanse koji mi nijesmo prepoznali. Nadali su se da će nas “proći dječije bolesti”, da ćemo odrasti i postati ozbiljni partneri…

A mi smo se i dalje naivno oslanjali na pomoći komšije i lažnog prijatelja. Tako smo umjesto podizanja sopstvene svijesti i identiteta, kočili sve domaće i uvozili tuđe, jer je tako bilo lakše i jednostavnije.

Tako smo prihvatili DPS-ovu teoriju da ćemo Crkvu Srbije kultivisanjem pretvoriti u crkvu Crne Gore, a zapravo smo pod njenim uticajem gušili i osporavali našu CPC. Dozvolili smo da u Crnoj Gori bude više popova, nego vojnika. Puštili smo ih da uđu u svaku kuću, u svaki život. Dali im medije, placeve, Rumiju... Dozvolili da budu država u državi. Da ne plaćaju porez, da se ne registruju, da se bahate.

Onda smo pogušili sve one male medije: Montenu, MBC, IN... iako su, tako mali,  baš oni, zahvaljujući ljubavi i želji, iznijeli borbu za nezavisnost i slobodu. Umjesto njih uvezli smo i dali vjetar u leđa Pinku, Prvoj, TDI, Radiju S...

Ne vodeći računa da će nam jednog dana, osim informativnog haosa, kontaminirati način života, vrijednosti i ukus. Da će nam đecu podizati Farma, Exkluziv, Ćurilica, Zvezde Granda... Da će nam mainstream biti Ceca, Brena i ostali joksimovići…

Da će nam đeca prve riječi izgovarati na ekavici, jer ne postoji nijedan crtani, dokumentarni ili igrani program, koji nije na ekavici. Dopuštili smo da postanemo država u kojoj je mnogo jači trgovinski od proizvođačkog lobija. Mnogo je lakše bilo biti “zastupnik”, nego proizvođač. Pa se danas čudimo što nemamo ni domaće vode u prodavnicama, što nam poturaju proizvode iz Srbije, kao “naše dobro”, što nam i cijenu mlijeka odeđuje beogradski Imlek, što su nam rafovi sa 80% popunjeni njihovim proizvodima.

Dozvolili smo da nam agencije iz Srbije vode politiku zapošljavanja kod najvećih investitora i da sav menadžment drugog reda u njima bude iz Srbije. Marketinške agencije, odnosi sa javnošću, filmovi, serije… sve je bilo njihovo.

Dozvolili smo da nam organizuju kulturna ljeta, filmske festivale. Uvezli smo muzičke festivale, Sea Dance u Budvi i Bear fest na Cetinju. Dozvolili smo Vučićevoj koncertnoj firmi da kontroliše 80% tržišta u Crnoj Gori i to ne tržišno, nego uz ogromne subvencije, tako da domaći nijesu imali šansu…a sve uz “predstavnike” iz Crne Gore, koji su zbog svoje šnicle, klali vola. A taj vo je naša lijepa i jedina Crna Gora.

Śetite se prošlog popisa! Dok su iskrene patriote pozivale na oprez, vlast je kazala da ne želi nikakvu kampanju, jer je to, pobogu, “samo statistička stvar”. U isto vrijeme su, tada zvanični predśednik Srbije, Boris Tadić i teniser Novak Đoković, potpomognuti medijima, bilbordima i popovima Crkve Srbije, obilazili sela i gradove. Išli od kuće do kuće, praveći kampanju i braneći srpski jezik i Crkvu Srbije.

E, danas bi trebalo podići one iste ljude i nihove familije koji su od 90-tih branili i njegovali iskru slobode, demokratije i nezavisnosti, da opet ustanu i stanu u prve redove! Moleći ih da zaborave i oproste to što su bili zaboravljeni i poniženi.

Ja znam da oni to hoće! Znam da je njihova ljubav i vjera u Crnu Goru veća i jača od svih velikih projekata, tajkuna i niihovih podanika. I znam da će opet pobijediti, jer je istina, poštenje i pravda na njihovoj strani! Ali ovoga puta se ne smiju skloniti, ne smiju se opuštati! Ovoga puta se nakon pobjede moraju pogledati u oči i skloniti one koji su bili zatvorili oči i uši, a razmišljali samo o zadnjici.

Težak je put našeg tinejdžera! Težak i neizvjestan! Ali jedini ispravan i jedini svoj!

Srećno!