Za Antenu M piše: Borislav Jovanović
Teško se, sve teže, navikavati na nenormalnost koju današnji fariseji u masovnom, mitingaškom poju, trubačkom zovu, imenuju normalnošću.Farisejstvo je i u biblijskom dikursu, a i društvenom, bilo uvijek problem svih problema. Variseji su u svojoj vjeri brzo spoznali veliku mogućnost da u mjesto Hristovog hljeba i vina nađu svoju čistu ovozemaljsku računicu.
Da svoj smisao nađu u laičkom komforu, da simuliraju svoje duhovno biće, da budu pravednici kakvih nema forsirajući pri tom svoj zakulisni, realističko – scenski, život, i propovijedajući asketizam. Oni u ime svog zloumlja i elementarnog egoizma promovišu svete ratove znajući da će pri tom, oni pod zaštitom svešteničke kostimografije biti uvijek negđe u dobroj zavjetrini čekajući plodove svoje bogoljubive sjetve. I priskočiti upomoć sa opijelima nad omim koji im vjerovahu više nego svojim roditeljima.
U kontekstu crnogorska normalne –nenormalnosti svakodnevno pristajanje na rukoljublje apisovske ruke je pristajanje na visoko samoponiženje. Misija koja protivna svemu što je istorijsko, ljudsko. Opasna zaslijepljenost i zakađenost ličnim valostoljubljem i svakodnevno ažuriranim taociziranjem.
Kako vrijeme odmiče i Apostol i njegova bratija obećavaju, papagajski, s balženim osmjehom - podsmjehom svijetlu budućnost Crne Gore. Sadašnji premijer sve više otkriva svoje već na startu prepoznato lice. Kao i svi ucijenjeni i podcijenjeni do daske.
Lagati tako slasno - masno svoj, ipak jedini, sopstveni narod, u ime snova nekog drugog naroda, druge države, je prevršilo svaku mjeru. I to toliko da čovjek pomisli da je posrijedi infatilnost onoga koji to govori ili onih koji to slušaju. I da laža - stolaža nije grijeh svih grjehova. Kako za izvorne bogomoljce tako i za one koji to nijesu ali su veći vjernici od onih koji ne daju tuđe svetinje.
Njegova jedini program je iskopanje Crne Gore. To je pop/ovska/ demokratija. Okupacija i spolja i iznutra, serija plastičnih, aparhejdskih, vanustavnih, vanzakonskih, operacije na licu ove zemlje. Sve to sa dobro poznatom parolom, i njenom svekolikom svesvetošću: Jedan narod, Jedna nacija, Jedna vjera, Jedna nova srpska država u sveujediniteljskoj imperiji balgorodno i nježno nazvanoj srpski svet.
Sintagma koja od početnih slova svojih riječi daje njen zajednički imenitelj. A sve to, navodno, u ime evropskog puta i slijeda onog što je prethodna vlast započela koja je, navodno, skrenula Crnu Goru tamo đe ne treba.Mržnja prema svemu što je crnogorsko je ravna napoleonovskom sindromu ili svakodnevnom majkoubistvu, oceubistvu, svejedno.
Ko, zapravo, u ovom praviteljstvu Crne Gore ne vidi prije i postfetum tobožnjeg nasljednika na svjetovnom, tronu Svetog Petra Cetinjskog, rođenog namjesnika, duhovnog roditelja, i mandatara velikosrpske vlade, počivšeg mitropolita Crnogorsko - primorskog, taj ne vidi veliku zamotanciju sa Crnom Gorom kakva se odavno nije viđela.
Crna Gora je mnogo puta gledala sopstvenoj smrti u oči, ali nikad nije imala tako ogromnog, hobotničkog, trojanskog konja, kao što su oni koji su svoje hodočašće započeli sa zloslutnim litijama, preko Postizboren večeri u Ostrogu, zatim, velikodemokratske promocije presudnog debelodžepnog četvoroglasja u Crnogorskom paralamentu koje je ključ od Crne Gore predala u ruke njenih predatora, opsade Prijestonice crnogorskog pravoslavlja, kalkulantsko - političkog, blaziranog, obilaženja Svete Gore, do čina koji slijedi: potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom što će, uajedno sa sotonskim popisom, biti predukopni hodočasni čin onih koji, kako svakog dana trube, kako Crnu Goru vide kao zemlju šampiona Evrope, u svemu.
Crna Gora je, to i đeca u vrtiću vide, u čeljustima pučistički reopismenjene mega - nacionalističke diktature. Ođe se u ime demokratije i što bržeg puta u Evropu dešavaju istovremeno i etnocid i državocid. Sve je u ime parole: Za Crnu Goru ništa, protiv Crne Gore sve. Idemo u svijetlu budućnost od prije stotinu godina.To je ta veličajšaja nostalgija, jadikovka, za tradicionalnom Crnom Gorom.
Da, ali tradicionalna Crna Gora je imala IME I PREZIME kojem su se se klanjali mnogi s pogledom na Balkan. Pa i sa Balkana. Pa i iz Srbije. Ljubomir Nenadović je 1856. godine zapisao: I kad na ovoj zemlji nestane planina i ljudi, a meni se čini da će još živjeti dva crnogorska gorostasa, Lovćen i pjesnik Njegoš.
Dakle, nije riječ o odricanju od tradicije, ponajmanje o crnogorskom nacionalizmu, već o nepristajanju da se u ime te ogoljene povike slomi jedna džava. Da se umjesto antifašizma nametne revanšizam zbog ishoda drugog svjetskog rata. Ako se pod tradicijom podrazumijeva vraćanje na teokratiju, onda je sve jasnija ciljna tačka onih koji ne mogu da prihvate novo – istorijsku, savremenu, realnost zasnovanu na modernim opcijama.
I trebalo bi, konačno, reći da je ovo novodecenijsko velikosrpsko anticrnogorstvo više posljedica netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama u Crnoj Gori nego što je to da li su Crnogorci Crnogorci, ili Srbi. To je oprobani recept za nacionalno modelovanje zavedenih. I to je jedan od razloga što je Crnogoraca sve manje iako ta prekonoćna, dnevno - politička presvlaka ne pada lako onim koji ne priznaju sami sebe. Kvazi - epsko činjenje iz inata i raspirivanje te emocije je zlokobno za sve. Ali tu je crkvena elita da sve to aminuje.
Ima li poruke? Ima! Budimo svi mobilni, ne lažimo se, priznajmo se, osvijestimo se svih populizama, zaostalosti, svih velikih antideja - i budimo realni. Ne pomijerajmo planine. Ne tražimo silu na sramotu nemoguće. Nađimo, svako svoj, ljudski, nacionalni i građanski mir. Poslušajmo barem neku od Božjih zapovijesti. Ali bez intezivnog zakađivanja licemjerjem.
Konačno, ako će ovaj dio evropskog i svekolikog srpskog svijeta biti bolji bez Crne Gore i njene enciklopedijske simbolike, neka bude tako. A što se tiče kvislinga, oni po aktuelnim apostatima, idu u raj.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR