Staljinizmom i unitarizmom do teokratije

Piše: Borislav Jovanović

Vjerovali ili ne, kao što je svakom slovesnom biću jasno, Crnoj Gori se, na početku tećeg milenijuma nameće, brzinom tajfuna, ne neka ideologije desne ili lijeve varijante, ovog ili onog sistema, već anticivilizacijska udomljenost. Sve što se radi za proteklih godinu dana suštinski se svodi na politiku koja u ime Crne Gore radi protiv Crne Gore, u ime Evrope protiv Evrope, u ime crnogorskog naroda protiv crnogorskih građana i njihovog  njegovog prevođenje žednog preko vode. Ovakve lakoće vladanja jednih - manjine - i nemoći drugi nije nikad bilo.

Adske velikonacionalističke sile put nas zijevaju dok se brže – bolje nude plate i standard po recepturi Huana Perona. Odnosno, diktatorskog peronizma ili huntoizma. Prava je sreća što nemamo sopstvenu štampariju novca. Inače, ne bi bili daleko da do Luksemburga dođemo deeuroizacijom, odnosno, dinarizacijom. Jednostavno sve je u igri za rad mejnstrim ciljeva.

U eksportovanom non - pejperu sa dobro poznatih adresa piše sve kako raskrstiti sa raskršćima, ili raskidima, Crne Gore. Taj tajno – javni, bezuslovni, anonimni, papir bez papira, je pravi dogovor svih dogovora ovdašnje parlamentarne strogokratije.

Kao što, zapravo, vidimo a ne vidimo, znamo, a ne znamo, mislimo a ne mislimo, gatamo - ne gatamo, Crnoj Gori se na očigled vaskolike Crne Gore, i vaskolikoke Evrope i vasakolikog građansko - pravnog i demokratskog svijeta dešava jedna od najvećih prevara u njenoj istoriji. Sadašnja vlast sa jednim glasom više radi što joj je volja kako bi ostvarila svoj cilj s kraja prošlog milenijuma da Crna Gora ostane bez sebe.

A sve to sa URAŠKIM zaključkom da je sve što rade povoljno za Crnu Goru. Fajtersko – mangupski da ne može biti uvijerljivije I providnije. Dvosmislica svih dvosmislica. Na djelu je, sumnja li još ko, unitarističko staljinistička mobilnost staljinokratije I teokratije. Ona se svakodnevno konkretizuje. Pri tom je samovolja najodgovornijih tipova ove vlasti postalo neprikosnoveno ponašanje a sve u ime demokratske tranzicije. I do prijekih sudova putem prijekih sudova. Poslije ekskomuniciranja bivših kadrova dolazi intronizacija ikona ispred đačkih klupa u ultinacionalnoj Crnoj Gori.

Bivša vlast bijaše kakva bijaše ali ju je ova nadmašila zbog nadahnutog polaganja kukavičjih jaja za cijelo svenacionalno poniženje. Za zonu sumraka.

Pitanje svih pitanja, ili makijavelizam svih makijavelizama, koje se još od prvog dana njihovog manjinskog dolaska na vlast je da li tipovi iz koalicione trojke, i njihovom parapolicijskom i teokratskom demokratijom, zaista, misle da je strategija koju su odabrali, odnosno ultimativno preuzeli u koprodukciji sa velikosrpskim i velikoruskim upravljenijem nije svakome u ovoj zemlji bila jasna kao što je svakome jasna svoja rodna kuća, uprkos njihovom  trijumfovalnom potpisivanju Trojnog ugovora, da ne kažemo Trojnog pakta. I stajnog oslonca da zbog rada za drugu državu nemaju vremena za svoju. Te da je u tom jednookom dvogledu sve dozvoljeno. Aminovano.

Taj mimikrijski izbor, taj moralni krater, ne vide još samo oni kojima su ispala oba oka i mozga. I oni koji hoće da vjeruju kako se orasi bačeni prema zidu ne odbijaju. I sve to ima neke analogije kada je riječ o falsifikatima nad falsifikatima, njihovom porijeklu, propagandi, sa pisano/nenapisanom balkanskom verzijom Protokola sionskih mudraca. Čuvenom spisu o “prljavim sredstvima do pravog cilja”. Mi koji ih slušamo smo, maltene, moroni, gubavaci dok je svaka njihova božija. Tako smo stigli do ćiftanskog mentaliteta čije je geslo pjevaćemo Crnogorsku himnu do kraja njenog smaknuća, odnosno, zajedno sa njenim posljednjim, ponovljenim, stihom, ali ćemo misliti na poklonjenje himnama onih kojima smo svi zakleti.

Tako se i okupacija Cetinja opravdava paragrafima zanemarujući nešto što je starije od njih: ekskulziva etičke supstance. Pravo na pobunu. Zapravo, minimizira se čin lične, pozitivne, instrumentalizacije sopstvene istorije u njenim novonastalim tokovima. Pravo na čuvanje svojih svetinja. Sprdaja se pravi herojima Božićnog ustanka iako su neki od tih ismijatora njihovi potomci i koliko do juče dičili se time. Tako govore za one koji su majčinskom ljubavlju branili elementarna prava svoje države.

Sada o njima govore mlađani voditelji specijalnih beogradskih i ovdašnjih TV emisija, na način uboge neukosti. I sve se svodi na spikersko - estradno ćaskanje i frulaško tancovanje  sa jednom originalnom poviješću, koja im je kao takva nepodobna.

Danas je u modi cijela teokrataska parade klečanja u ime Crne Gore, i evanđeoske ljubavi u ime anticrnogorstva.U skladu s tim se promoviše kvazigrađanska ideja kako prošlost treba amputirati. Ali ne i otpisati lažirane kalendare i datume već ih staviti u svetosavsko kanonsko ustrojstvo. Reći da je to političko i svako drugo licemjerje je blijedno, ravno pohvali. Nije to to! To je obraz bez obraza onih koji se najglasnije pozivaju na tradicionalnu Crnu Goru. Na ljepotu dostojanstvenog življenja. Simulakrum svih političko - idejnih konteksta retuširanih banalnom retoričnošću, providnom po svim šavovima. Oni, navodno, više  brinu za Crnu Goru i njenu sudbinu od onih koji su je svojevremeno doveli u jedno prirodno istorijsko stanje.

Finalno i retrospektivno rečeno: svaki novi potez ovih vlasnika Crne Gore je, koji se hvataju za pjenu, je urnebesno skidanje soptvenih maski i njihovih  međusobnih razmjena. Takva je i genijalni izum o rekonstrukciji Vlade koja je samo programirani faza već odrađene rekonstrukciji samostruktuirane Amfilohijeve ostavštine. Konstrukt ekspertske Vlade je bilo već na početku fragilno ljepilo za ideju da je kucnuo čas kada će se sa faktičkom nacionalističkom manjinom doći do Prave, pravcate, Crne Gore.

Rekonstrukcija s kojom se, opet, slažu svi i ne slaže niko je, u stvari, posljednji pokušaj, posljednja skrivalica, da se izvrši generalna, dubinska, rekonstrukcija Crne Gore koja nije u duhu pijemontizma, panslavizma i etnofiletizma. I da se sve to odradi, kao i do sada, “demokratijom” imenovanom u naslovu ovog teksta. Anahrono rađa njegovo uvećanje po svim dimenzijama. Tako se sve brani parolom pustite nas da radimo! Kako bi se afektivno, narcisoidno, hapsili i privodili svi koji ne slušaju krivotvorene glasove. Sve fol do fola, iliti, folirant do foliranta. Velika parade protejskog sindroma.

Hirotonisano, nema što.