Ukradeni evropski san

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Kada je sadašnji premijer Zdravko Krivokapić rekao da će Crna Gora postati članica Evropske unije 2024. godine, već se znalo da njegova Vlada, ni po sastavu, ni ideološki, nije podobna za takav poduhvat i da ne može to ostvariti. Nakon godinu dana rada „ekspertske“ Vlade, rezultati su katastrofalni. San o skorom učlanjenju u EU je razbijen. Crna Gora je, nekoliko metara pred završetak trke, pucala sebi u nogu.

Oni koji su „oslobodili“ Crnu Goru tridesetog avgusta, haotičnim vladanjem, svakodnevno uništavaju nadu da će pristupanje Uniji uskoro doći. Njima je proklamovanje ulaska u EU poslužilo kao populistički narativ iza kojeg su sakrili razaranje institucija Crne Gore i njene evropske budućnosti.

Do skoro, dostignuća Crne Gore su je bitno izdvajala od ostalih država regiona i stavljala u ulogu lidera. Sada je ta uloga izblijeđela. U zebnji od proširenja, pravdajući se svojim problemima, Brisel nam ne pruža ruku.

Kada se bure baruta na Balkanu opet uzburkava, i jačaju nacionalističke ideje, teško je Evropi da povjeruje da će do promjena doći. Takva slika stvara jezu u Briselu na samu pomisao o proširenju. Kakva onda budućnost očekuje Crnu Goru?

Realno stanje procesa pristupanja Crne Gore EU

Crna Gora je otvorila sva pregovaračka poglavlja, ali je zatvorila privremeno samo tri od trideset i tri. Nije zatvorila ni jedno poglavlje od 2017. godine – punih četiri godine. Tapkamo u mjestu. Bivši predsjednik Vlade Marković je ukazivao da Crna Gora “ima internu spremnost” da zatvori nekoliko poglavlja. Brisel je ćutao. Ćutali su i veliki – Berlin i Pariz. Onda su nam dali tzv. Novu metodologiju pregovaranja, u kojoj su napisali: nećete ići naprijed dok ne napredujete u vladavini prava. Veoma opšti i raznom tumačenju podoban uslov. Idealan za buduće izgovore. Manjak želje da se nastavi sa proširenjem teško je sakriti.

U prosjeku je Crna Gora otvarala 4 poglavlja godišnje – mnogo više u samom početku pregovora, a kasnije manje. Zatvaranje je očigledno teži posao nego otvaranje, pa je potrebno da se Crna Gora dodatno usaglasi sa EU regulativom. Kada se pročita Izvještaj o napretku za 2020. godinu, vidi se da se ne radi samo o usvajanju zakona, već su tu i administrativne mjere, jačanje institucija i ljudskih resursa. Ukratko, ima tu još dosta posla. Ali ne radi se o nesavladivoj prepreci kada bi svi zajedno radili na tome.  

Velika su dosadašnja dostignuća Crne Gore, radi kojih je ona već integrisana sa EU u nekim važnim sektorima. Najprije Crna Gora ima Euro kao valutu, dok izuzev Kosova to nije slučaj ni sa jednom drugom zemljom Zapadnog Balkana. To nemaju ni neke članice Unije. Dalje, Crna Gora je članica NATO, kao i većina članica Unije, što čak tri zemlje Zapadnog Balkana nisu (Srbija, Kosovo i Bosna i Hercegovina) – Crna Gora se u bezbjednosnom i vrednosnom smislu svrstala sa Zapadom.

Crna Gora u stopu prati vanjsku politiku EU – upravo onu koja je najkompleksnija unutar Unije jer zahtjeva konsenzus svih članica. Uz Crnu Goru tu je jedino Albanija. Srbija razvija intenzivne odnose sa Rusijom i Kinom, koje prati „prokineska i evroskeptična retorika srpskih visokih funkcionera“, kako to primjećuje Evropska komisija.

Očigledno je da smo sa Vladom koju je predvodio Duško Marković ušli i zvanično u usporavanje pa zastoj proširenja. Uprkos mnogim dostignućima koje je Crna Gora postigla, volje za nastavak procesa je falilo, u Briselu ali i u Crnoj Gori. Proces integracije u EU je brz onoliko koliko je širok front onih koji to žele.

Kako smo zastali?

Vlada Duška Markovića se 2016. godine našla u jednom kompleksnom vremenu, kada je trebalo najviše raditi za napredak ka EU, a istovremeno se izboriti sa ogromnim izazovima. Nakon državnog udara u oktobru te godine, razotkriveno je da je Crna Gora na meti velikog medvjeda – Putina, koji ne prašta ulazak u NATO i hoće da na Balkanu pokaže mišiće Americi i EU. Otkriveno je, takođe, da ima onih koji od građana Crne Gore primaju plate a rado bi ih žrtvovali za interese Moskve. Kasnije, u Beogradu, Mandić i Knežević su rekli da Putina doživljavaju kao svog predsjednika, a on njima rekao da su pravi heroji.

Istovremeno, pune četiri godine Skupština Crne Gore je uplaćivala plate i Abazoviću i Bečiću a da ih nisu vidjeli u plenarnoj sali, niti u drugim djelovima zgrade Skupštine, čak ni blizu. Dok je Crna Gora trebala da usvaja zakone koji će je približiti Uniji, i usvoji reformu izbornog zakonodavstva, ovi političari su predvodili paradu nerada i borili se isključivo za svoje partijske interese, na način neviđen u Zapadnim demokratijama koje su im, navodno, uzor.

Odjednom se među glavnim temama na sastancima premijera Markovića sa Evropljanima našlo to što Skupština ne funkcioniše kako treba - što je jedan od preduslova napretka ka EU. Ne usvajaju se važne reforme. Brisel je počeo da sumnja u kapacitet Crne Gore da poštuje pravila demokratije. Vjerovali su da je svima u interesu da što prije država postane članica i da su politički interesi partija manje važni. Nije bilo tako.

Bojkot Skupštine je postao „legitimno sredstvo“ za političku borbu, iako ga Zapadna Evropa ne poznaje, ali koje je vrlo dobro poznato zemljama gdje ne vlada demokratija. Istini za volju, Brisel je samo ponavljao – razgovarajte, razgovarajte. Nije vidio da nekima nije u interesu da razgovaraju jer nemaju o čemu. Interes im je bio da zakopaju budućnost Crne Gore u EU zarad sopstvenih interesa.

U susret Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, oni isti kojima je Putin predsjednik počeli su da viču da su Srbi ugroženi i od toga napravili paravan za svoj politički opstanak. Trebalo je srozati reputaciju Crne Gore, tezom da je ne samo nesposobna da uđe u EU, već i da „krši ljudska prava“ svojih građana. Ti isti građani nisu vidjeli da im njihove vođe iz ruku oduzimaju budućnost u EU zarad „Srpskog sveta“ i Srpske crkve, koja je pod okriljem laži ušla u politiku i zavladala nakon tridesetog avgusta.

Kada je došlo „oslobođenje“, u invalidnu koaliciju su se spojili oni koji su zdušno protiv Zapada, protiv EU i NATO, sa onima koji su navodno za EU a koji su na djelima dokazali da ih to ne zanima. Nova Vlada je vezala Crnoj Gori i ruke i noge. Parolom da će uspostavljanje vladavine prava biti prioritet, nova vlast je uradila dosta toga da istu vladavinu prava uruši. Nema pregovarača za poglavlja 23 i 24. Nema ministra pravde, što Evropska komisija traži kao jedan od glavnih uslova napretka.

Ruše se institucije: najprije Tužilaštvo. Reformom kojom omogućuje sebi luksuz kontrole ove institucije, baš kako je Venecijanska komisija istakla, nova vlast laže građane da zapravo hoće da ojača državu u borbi protiv korupcije i kriminala. Glavni specijalni tužilac Katnić, čiji su napori pohvaljeni od strane Evropske komisije u izvještajima kao pozitivni i proaktivni, našao se na meti onih kojima je Putin predsjednik, zbog toga što je ih je na vrijeme razotkrio. Zarad ostanka na vlasti, njihovi saveznici su spremni da ga „likvidiraju“.

Da vladavina prava ne znači ništa za premijera Krivokapića vidjelo se tokom protesta na Cetinju petog septembra. Preuzevši kontrolu nad policijom i naredivši da se krene na narod, Krivokapić je pogazio osnovno načelo čije poštovanje Brisel traži od Crne Gore. Vlada je dozvolila da Crkva Srbije ukrade tron Sv. Petra Cetinjskog nasilnim ustoličenjem mitropolita, za kojeg su Crnogorci „pečurke koje će nestati“.

Zaključak

Crna Gora ne može ući 2024. godine u EU zbog svoje invalidnosti koja opravdava Briselsko nećkanje. Evropski san je žrtvovan na oltaru interesa partija koje su sada na vlasti, u invalidnoj koaliciji nevoljnih i slijepih za interese države i naroda.

Velike prednosti koje Crna Gora ima u odnosu na druge iz okruženja, zbog kojih je bila lider u pregovorima, anulirane su katastrofalnim vođenjem državnog aparata unazad godinu dana. Drugačije nije ni moglo kada se spoje partije koje imaju suprotne programe i ideologije, a koje spaja jedino želja za ostajanjem na vlasti.  

Crna Gora se polako utapa u sliku o nazadnom Balkanu koju, nažalost, Evropa ima. Uprkos dosadašnjim uspjesima pregovora sa EU, Crna Gora će izgubiti dobru reputaciju koju je imala.

Na tome ne radi samo sadašnja Vlada i politička većina, već i glavni strateški i sistemski rival Crne Gore – Srbija. Beogradu je cilj da Unija od nas odustane, da bi nas oni strpali u džak „Srpskog sveta“. Taj džak oni nazivaju Otvorenim Balkanom.

Sudeći po svemu gore navedenom, nakon tridesetog avgusta, na naše prednosti i dostignuća neće zaboraviti samo Evropska unija nego i mi. Jedina nada je da se invalidna koalicija raspadne, da njihov rad dođe na sud naroda i da proevropske snage snažno preuzmu državno kormilo i promijene pravac – put Brisela.