Hilova nominacija u Beogradu ukazuje na ozbiljne namjere administracije SAD

Nominacija Kristofera Hila (Christopher Hill) na ambasadorsku dužnost u Beogradu, diplomate koji se odavno bio povukao, a koji ima direktan pristup i američkom predsjedniku Džou Bajdenu (Joe Biden) i državnom sekretaru Entoniju Blinkenu (Entony) ukazuje na raskid sa dosadašnjim imenovanjima karijernih diplomata na Balkanu, smatra profesor Daniel Server (Serwer) sa Johns Hopkins Univerziteta u Vašingtonu, ekspert za Balkan. 

Veoma loša situacija na terenu, "zaostala pitanja rata i mira", kako kaže Server, posebno u BiH i na Kosovu, zahtjevala je nekoga ko dobro poznaje region i ima iskustva u teškim pregovorima, i signalizuje ozbiljnu namjeru američke administracije da se bavi problemima ovog regiona. Iako to ne garantuje uspjeh, svjestan je toga i sam ambasador Hil, ako uspije riješiti zagonetku Kosovo/Srbija ili Rubikovu kocku Bosne i Hercegovine, biće razloga za ovacije. 

Piše: Daniel Server, prevela: Biljana Jovićević

Bajdenova administracija objavila je da namjerava da nominuje Krisa Hila (Chris) za ambasadora u Beogradu. Ovo je jasan raskid sa nedavnim imenovanjima, onosno postavljanjem na službu karijernih diplomata u Prištini i Sarajevu. Kris, i sam karijerni diplomata, povukao se iz službe prije više od deset godina, ali je takođe neko ko je dobro poznat predsjedniku Bajdenu i državnom sekretaru Blinkenu, iz njegovih službovanja kao ambasador u Iraku, Južnoj Koreji i Poljskoj, kao i u Makedoniji. Kris ima težinu, više je lični ili politički prijatelj predsjednika i državnog sekretara, od svih ostalih ambasadora koji trenutno služe na Balkanu, ili od Gabrijela Eskobara (Gabriel Escobar), koji je nedavno imenovan za zamjenika pomoćnika sekretara za region. Ako ništa drugo, Beograd je korak niže za Krisa u odnosu na njegove prethodne pozicije.

Ovo imenovanje, signalizuje ozbiljnu namjeru administracije da pokuša riješiti preostala pitanja rata i mira na Balkanu, koja bih definisao - poput još uvijek univerzalno nepriznatog suvereniteta Kosova i nefunkcionalnost vlasti u Bosni i Hercegovini. Za rješavanje obje dileme biće potrebni pozitivni doprinosi Beograda.

Ovo neće biti lako. Današnji (petak 15. oktobar) sukob Srbije i Kosova u Savjetu bezbjednosti UN-a bio je užasan. Dvije su zemlje ukazivale na potpuno različite smjerove.

Ministar spoljnih poslova Srbije, Selaković (Nikola) više je puta optužio kosovsku predsjednicu Osmani (Vljosa) da laže, tvrdio da ne predstavlja nikoga osim sebe, te ustvrdio da je na neki način povezana sa albanskim fašistima iz Drugog svjetskog rata. Srbija se posljednjih godina mnogo više povezala s Rusijom i Kinom nego sa SAD -om i Evropom, uključujući kroz ekonomsku saradnju, kupovinu oružja, kroz povećana ovlaštenja predsjednika i smanjenje prostora za slobodne medije, nezavisno pravosuđe a ima i etničku nacionalističku opoziciju.

Osmani, 39-godišnjakinja, pokazala je mapu albanskih masovnih grobnica u Srbiji i zahtijevala izinjenje zbog poniženja i pljački Kosova u vrijeme Miloševićeve vlasti, zbog kojih je raseljena i pobjegla u Crnu Goru, prije nego što je diplomirala na Univerzitetu u Pittsburgh-u. Kosovo ima novog premijera, Aljbina Kurtija, predanog čišćenju korupcije i održavanju relativno slobodnih medija i sve nezavisnijeg pravosuđa koje je naslijedio. Kosovo se u potpunosti obavezuje na saradnju sa SAD -om i Evropom.

Situacija u Bosni i Hercegovini je još gora, jer unutrašnja podjela dijeli državu. Lider srpskog entiteta i član tročlanog Predsjedništva, Milorad Dodik zamrzava participranje svojih lojalista u institucije zemlje, pokušava poništiti njene nacionalne zakone i prijeti preuzimanjem komande nad srpskim vojnicima u njenoj vojsci. Uz podršku Rusije i Srbije, on teži nezavisnosti koju je deklarisao kao svoj cilj, nadajući se da neće izazvati učinkovitu američku ili evropsku reakciju, prije nego što proces bude nepovratan. On se sjeća onoga što je većina Amerikanaca zaboravila: čak je i u unipolarnom trenutku u svijetu, NATO -u je trebalo tri i po godine da interveniše u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik međunarodne zajednice (OHR) u Bosni, Njemac Kristijan Šmit (Christian Schmidt), ne čini ništa vidljivo, kako bi ispunio svoj mandat u zaštiti Dejtonskog sporazuma.

Nijedna situacija nije povoljna.

No, ambasador koji stiže u Beograd sa direktnim pristupom predsjedniku i državnom sekretaru ima prednosti. On može učinkovitije tvrditi da govori u ime svojih šefova. On može daleko lakše mobilizovati sve resurse američke vlade, pa čak i privatnog sektora, od manje značajnih namještenika. Kris je bio štićenik Dika Holbruka (Richard Dick Holbrooke), koji je bio naročito učinkovit u povlačenju svih poluga američke moći u istom smjeru u isto vrijeme. Kris je takođe poznat u Evropi, što može donijeti daleko veće civilne resurse od onih SAD-a. I on će imati ogroman uticaj na Kosovo, za koje je bio specijalni izaslanik 1998. i 1999., kada su pregovori u Rambujeu propali, a NATO napao Srbiju.

Ja ne predviđam uspjeh. Kris zna, kao i svi drugi, da je neuspjeh realna mogućnost, jer ga je iskusio ne samo u pregovorima u Rambueju, već i u pregovorima sa Sjevernom Korejo,  dok je bio pomoćnik državnog sekretara. Njegov mandat u Iraku u teškom periodu nije bio ovjenčan slavom. No, ako uspije riješiti zagonetku Kosovo/Srbija ili Rubikovu kocku Bosne i Hercegovine, biće razloga za aplaudiranje. Rješavanje oboje - značilo bi ovacije.

Orginalni naslov teksta objavljenog na https://www.peacefare.net/ nosi naslov: "A serious nomination that doesn’t guarantee success"