Milanović i Vučić u zajedničkoj misiji

Piše: Davor Gjenero

U politici je malo vjerojatno da bi dva neočekivana sastanka, što se održavaju istovremeno s procesom koji se odvija u suprotnom smjeru od onoga koji zagovaraju akteri koji se iznenada susreću, mogla biti puka slučajnost i koincidencija. Sa sigurnošću možemo reći da to što su se u zagrebačkom uredu Predsjednika Republike sastali hrvatski predsjednik i Milorad Dodik, a u beogradskom uredu Predsjednika Srbije tamošnji predsjednik i Dragan Čović, i to upravo na dan kad je hrvatski premijer Andrej Plenković ugostio Mathewa Palmera, izaslanika Biden-Harris administracije zaduženog za reformu izbornog sustava u BiH, a dan prije početka Palmerova posjeta Sarajevu, ne može biti slučajnost.

Balkanski napad

Pogotovo ne, kad znamo da je Palmer počeo „razmatati” reformski paket i da je očito u Zagrebu dobio potporu za pravac u kojem misli voditi tu reformu. Već je neko vrijeme bilo očito da hrvatski premijer, iako sustavno rabi terminologiju koju je uveo Dragan Čović, pa govori o modelu „legitimne reprezentacije”, zapravo podupire primjenu onoga što se naziva „Füleovim modelom”, a vrlo je interesantno bilo to što je u razdoblju koje je prethodilo ovom „otvaranju paketa”, dakle, u razdoblju kad su se na operativnoj razini vjerojatno vodili intenzivni dogovori, Dragan Čović zašutio i stvorio dojam da je „škare i platno” prepustio Plenkoviću i da je hrvatski premijer postao taj koji se s međunarodnom zajednicom dogovara u ime Hrvata u BiH.

Zanimljivo je i to da je, nakon prošlog kruga Palmerove političke misije na Balkanu, postalo očito da se Vlada u Zagrebu i izaslanik američke administracije „dobro razumiju”, ali se predsjednik Milanović potrudio da minira to razumijevanje. Primitivno je balkanski napao Palmera zbog najave da će nacionalne odrednice u Ustavu BiH i izbornom zakonu morati biti izostavljene, kako bi se spriječilo ograničavanje pasivnoga biračkog prava pripadnika manjinskih zajednica, što od BiH zahtijeva potreba provođenja presuda Europskog suda za ljudska prava, izrečenih u nekoliko slučajeva, od kojih je najpoznatiji predmet Seidić-Finci.

Milanović je bahato poručio Palmeru da neka nacionalne odrednice uklanja u Teksasu. Jasno je bilo da Milanović ne govori američkoj politici, koja ga, uostalom, sluša jednako kao što sluša i Milorada Dodika, koji je već pod američkim sankcijama, ili Aleksandra Vučića, kojem se američka izolacija za sada samo smiješi. To je bila poruka potpore radikalnoj politici Hrvata u BiH i poziv Čoviću da se odupre Amerikancima, a da će pritom imati potporu barem jedne institucije u Hrvatskoj.

Unatoč tome, Čović je šutio tjednima. Nije ga se čulo niti onda kad je već nezadovoljstvo njegovom šutnjom počelo kuhati u Beogradu, a kad se politika izolacije manjeg entiteta u BiH, zbog Dodikove radikalske politike i najave razbijanja institucija države, počela jasno nazirati. Nije progovorio niti onda kad je nezadovoljan Čovićevom šutnjom Vučić na svom sastanku s Dodikom banjalučkog klijenta uputio na to da počne razgovarati s predstavnicima Bošnjaka, prije svega, Bakirom Izetbegovićem, a da ohladi odnose s Čovićem i bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Ipak, kad se prijetnja sankcioniranjem Dodikove politike formalizirala, banjalučkom hazjajinu potporu nije dao samo njegov beogradski gospodar, nego i pobratim iz Mostara. Očito, ruske su duboke veze proradile. Kao što je od Vučića zatraženo da projekt destabilizacije BiH, koji provodi Dodik, a snažno podupire Rusija, zbog svojih, a ne radi interesa Srba u BiH ili radi interesa Srbije, podupre najavom Dodikove zaštite od kažnjavanja, tako je i Čović morao prekinuti tišinu u koju se zavio.

Dok je Palmer u Zagrebu razgovarao s onim tko stvarno kreira hrvatsku vanjsku politiku – premijerom, pokrenuta je akcija stvaranja dojma kao da se neki akteri, koji su se našli u izolaciji od europske i američke politike na Balkanu, vraćaju u fokus interesa.

Realna moć

Iako su realna moć i utjecaj Aleksandra Vučića, autoritarnog vladara Srbije, neusporedivi s utjecajem i moći marginalnog lika hrvatske politike, Zorana Milanovića, koji nema niti političke moći, niti poluga društvenog utjecaja, niti marljivosti potrebne da bi se nametnuo kao autoritarni vladar, a koji jedino autoritarnom strukturom ličnosti i prezirom prema demokratskom poretku, atlantizmu i europskim vrijednostima,  sliči Vučiću, u igrokazu što su ga odigrali u utorak 26. listopada, dva su predsjednika preuzela iste uloge. Time što je primio međunarodno izoliranog Dodika, s kojim trenutno nitko i nema potrebe razgovarati, stvara se dojam kao da postoji neka „Milanovićeva politika prema BiH”, a istovremeno i kao da Dodik ima s kime u međunarodnoj zajednici razgovarati. Jednaka je svrha Čovićeva puta u Beograd. I njime se stvaraju dva pogrešna, neutemeljnena dojma: da Vučić ima ikakav utjecaj na europsku i atlantsku politiku prema BiH i da Čović nije zapao u međunarodnu izolaciju, pa da netko ima potrebu čuti njegovo mišljenje.

Kad bi se radilo samo o igrokazu namijenjenom hranjenju sujete dvojice autoritaraca, prezrenih od američke i europske politike, dva sastanka održana istog dana, bila bi tek jeftina farsa. Međutim, među njima postoji i vrlo opasna, patogena poveznica – interes ruske politike.

Kao što će Rusija učiniti sve da spriječi prevladavanje konflikta na Kosovu i da zamrznuti konflikt učini permanentnom krizom na rubu Europe, koju je moguće povremeno zaoštravati, već prema političkim interesima autoritarnog režima Vladimira Putina, tako je i Bosna i Hercegovina zamrznuta država koja atlantskim strukturama i Europskoj uniji predstavlja stalan, ili latentni ili manifestni problem. Pragmatična američka politika to dobro razumije, i zato joj je cilj potisnuti patogeni ruski utjecaj s Balkana i u nekoliko malih koraka stabilizirati BiH.

Koncept koji provodi Palmer nije „epohalan” i nije odgovor na sve probleme Bosne i Hercegovine, a pati od istog nedostatka generiranog američkim pragmatizmom, kao i Daytonski sporazum. Pogrešno je reći da bi američka politika pogodovala nacionalističkim populistima, što je česta ocjena onoga što donosi ovaj paket izborne reforme.

Neki, koji inače dobro razumiju stanje u BiH, vrlo kritički govore o tome da se ovim modelom „pakira treći entitet”. Istina je da je ova reforma izbornog sustava, ograničena isključivo na Federaciju BiH, nesavršena i nedostatna, jer izgleda kao da je Federacija ta koja generira krizu u ovoj državi. Koncept Federacije osmišljen je u Washingtonskom sporazumu iz proljeća 1994, koji je godinu i pol prije Daytona omogućio prekid neprijateljstava Hrvata i Bošnjaka u BiH i obnovu njihova savezništva, a struktura koju je stvorio trebala je biti strukturom države nakon rata, kad joj se pridruže i bosanski Srbi. To je trebala biti struktura jedinstvene visoko decentralizirane države u kojoj su svi građani i narodi ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH.

Umjesto takve strukture, američki je pragmatizam doveo do Daytonskog sporazuma koji je priznao posljedice rata i stvoreni su uvjeti u kojima u manjem entitetu nema niti ravnopravnosti svih građana, niti nacionalne ravnopravnosti, niti zaštite manjina, a danas se stvara dojam kao da je poredak u ovom etnički očišćenom i genocidom definiranom entitetu „prirodno stanje”.

Naravno, europska i atlantska intervencija u BiH sada se svodi na sprečavanje daljnje erozije BiH, nakon Daytonskog sporazuma, a ruski klijenti, koji, kao što vidimo, djeluju usklađeno, dakle, i Vučić i Milanović, i Dodik i Čović, zagovaraju „povratak izvornom Daytonu”. U njihovu čitanju to je nastavak erozije BiH, nastavak stvaranja nestabilnosti i nastavak maksimalizacije dobiti u destabilizaciji Europe i euro – atlantskog prostora, a u korist kremaljskog gospodara, Vladimira Putina.

Iako je cilj ove četvorke opstrukcija demokratske konsolidacije BiH, možda nije loše da su ovako jasno i javno pokazali svoje (u odnosu na jedinstvenu i samoodrživu BiH zle) namjere. Možda ih to dovodi korak bliže tome da se providna, slabo vidljiva, mreža njihove izoliranosti zgusne i da postane po njih vrlo mračna.