Za Antenu M piše: Vasko Raičević
Sticajem čudnih okolnosti nađoh se u samoći jedne značajne biblioteke. Tačnije, zahvaljujući odluci Uprave za katastar i državnu imovinu kojom se ukida obezbjeđenje zgrade koju koristi FCJK, morali smo se organizovati da zgrada bivšeg Austrijskog poslanstva nijednog trenutka ne bude ostavljena sama.
Pored sveg vrijednog inventara, za mene je to značilo prije svega čuvanje onog dragocjenog književnog fonda, u koji spadaju neke knjige koje ne možete naći u drugim bibliotekama u Crnoj Gori. Na primjer, legati koje su fakultetu ostavili nekadašnji profesori koji su cio život posvetili proučavanju književnosti. A onda i jedan veliki grant Svjetske banke koji je zahvaljujući projektu kolege Ethema Mandića dobijen na konkursu i pomoću koga smo značajno obogatili književni fond, naručujući više od 6000 knjiga od svih mogućih regionalnih (i ponekog evropskog) izdavača.
Sad, okružen svim tim knjigama u tišini ovog neobičnog zdanja, prelistavam knjigu Irene Valjeho ,,Zapisano u beskraju“ (loš prijevod naslova: El infinito en un junco) u kojoj se opisuju tri razaranja Aleksandrijske biblioteke. Vjerovatni svjedok jednog od tih razaranja, profesor i pjesnik Paladas, zapisao je: ,,Cio život sam proveo u miru razgovarajući s pokojnicima o knjigama. Trudio sam se da proširim divljenje u epohi prezira.“ Bilo je to vrijeme kad je hrišćanska crkva počela da uzvraća za sve one vjekove progona. Biskup Kiril Aleksandrijski (kojega danas priznaju kao sveca i katolička i pravoslavna crkva) podsticao je žestoke obračune sa paganima i Jevrejima. U jednom od tih obračuna, 415. godine, izgorela je Aleksandrijska biblioteka i stradala čuvena Hipatija, možda najobrazovanija osoba svoga doba. Tokom narednih vjekova mnogo ,,paganskih“ biblioteka biće uništeno, a neki antički spisi spašeni su zahvaljujići arapskim prepisima.
Francuski XVIII vijek donio je rasprave o potrebi odvajanja državnih od crkvenih poslova. A te ideje, tako značajne za Voltera i Didroa, imaju svoje dublje korijene. Danas, nekoliko vjekova kasnije, gledati kako oni koji upravljaju državom snishodljivo ljube ruke popovima – za mene je to poraz intelekta. Vidio sam kako ljudi, u čije obrazovanje ne sumnjam, izvrću biblijske rečenice, kako gubitnike svih tranzicija nazivaju teroristima, one čije su knjige oštra kritika bivše vlasti proglašavaju braniteljima DPS-a.
Umjesto rada na emancipaciji društva, izabrali su koketiranje sa masom. Onda kad te i jedni i drugi stavljaju u svoje fioke, treba se sjetiti one stare italijanske rečenice:,,Onaj ima pravo za koga Gvelfi kažu da je Gibelin a Gibelini da je Gvelf“. Primjeri Hitlera i Miloševića pokazali su da prije šire podrške u narodu, ideje moraju podržati intelektualne elite. Što god danas mislili o ,,elitizmu“ tih elita. Zato još uvijek vjerujem da za nas nije sve izgubljeno, jer mi se čini da ima dovoljno onih koji se opiru varvarizmu.
Nadam se da će me ovaj fakultet nadživjeti i da će moja kućna biblioteka jednog dana naći utočište među ovim visokim zidovima čija gracioznost je izuzetna. Neskromno vjerujem da će to biti značajan doprinos, jer se već sad u njoj nalaze knjige na više od deset stranih jezika (čitati samo ono što je prevedeno znači uvijek biti nekoliko koraka u zaostatku za savremenim dobom). Možda na kraju ove dane čuvanja jedne moćne biblioteke na Cetinju budem posmatrao kao najsvjetlije trenutke svoje biografije. Jedan, takoreći, romantični otpor u ,,epohi prezira“.
Marina
DIVNO !!!