Mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna

Za Antenu M piše: Sanja Orlandić

„Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi, naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvariše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige baciše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom (…) I povikaše: ‘Pokrsti se ili ćemo ti mudrost svih knjiga koje si pročitao isterati na potiljak’.“

Biblioteke kao mjesta kolektivnog pamćenja trebala bi da budu u službi demokratije, humanizma i induvidualnih prava. Samo je totalitarnim režimima svojstveno nastojanje da se ograniči pristup knjigama koje prijete da ga razotkriju. Takvo nastojanje prirodno proizilazi iz toga što su autoritarne ideologije izgrađene na mitovima koje je nužno održavati u diskursu i kolektivnoj svijesti. Pokušaji uništavanja kulturnih institucija sprovode se da bi se razbila volja za otporom i uništila konkurencija, a ukoliko je cilj zatiranje kulture i pokoravanje stanovništa, prve na udaru su kulturne institucije koje svjedoče o postojanju nekog identiteta.

Uništavanje knjiga kroz istoriju ima veoma dugu tradiciju i gotovo da nema značajnije epohe u kojoj neki osvajači nijesu uništavali kulturno pamćenje cijelih naroda. Da nije riječ o tako dalekoj prošlosti, svjedoče primjeri iz XX vijeka. Svakako najeklatantniji primjer je uništavanje, odnosno spaljivanje knjiga 1933. godine u Berlinu kad su studenti predvođeni Gebelsom spalili preko 25000 knjiga pod parolama da su protiv dekadencije i moralne korupcije, a da su za moral u porodici i državi i ostali nacistički repertoar o zdravlju jedne nacije, čistoti duha itd. što je bila najava za holokaust. Potkraj XX vijeka režim Sadama Huseina uništvao je biblioteke u Kuvajtu, komunistički kineski režim uništvao je tibetske biblioteke, a velikosrpska ideologija uništavala je biblioteke u Bosni. Najdrastičniji primjer je granatiranje sarajevske Vijećnice od strane vojske Republike Srpske u kome je uništeno 80% bibliotečkog fonda koji je svjedočio o kulturi i istoriji Bosne i Hercegovine.

U mirnodopskim uslovima, kakvi kod nas na sreću vladaju, za uništavanje i potiranje identiteta koriste se sofisticiranije metode. Svjedoci smo bili u proteklih 30 godina promjene izgleda brojnih crkvenih objekata pod kriknom renoviranja od strane Crkve Srbije, promjena u njihovoj unutrašnjosti čime je trajno devastirano duhovno nasljeđe, izmišljanja običaja kao navodno zaboravljene tradicije kako bi se zatrla svaka lokalna autentičnost, proglašavanja svih onih koji na to ne pristaju otpadnicima itd. Stoga, danas kad imamo Vladu koja djeluje kao puki izvršitelj volje crkve, nije iznenađujuće što su crnogorske kulturne i obrazovne institucije prve na udaru. Neke su prestale da postoje, neke su ostavili bez grijanja, nekima postavili čelne ljude koji su sljedbenici fašističkih ideologija, a ako nijesu bili u prilici da urade ništa od pomenutog, dośetili su se da zgradu zaštićenu zakonom kao kulturno dobro ostave bez zaštite. Za posljedice koje mogu nastati u neobezbijeđenom objektu, oni dakako ne bi bili odgovorni, pa ni ako neko, recimo, zapali biblioteku.

U zgradi Austrijskog poslanstva staroj preko 120 godina, danas se nalazi Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Biblioteka u njoj sadrži oko 15000 naslova. U njoj su legati istaknutih crnogorskih kulturnih radnika, a i najopremljenija je slavistička biblioteka u Crnoj Gori. Interesantan je podatak da u Crnoj Gori ni nakon referenduma nije bilo moguće kupiti filološku literaturu iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ne samo što se nije mogla naći u knjižarama, već nije postojala mogućnost ni da je knjižara poruči. Još je interesantnije da predmet u crnogorskim školama nosi naziv Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, a da ne postoji knjižara u kojoj se mogu kupiti recimo pravopisi i gramatike bosanskoga i hrvatskoga jezika. Zato danas stasavaju generacije prosvjetnih radnika koje se zgražaju kad neko napiše skraćenicu za doktor s tačkom, iako je to ubičajeno pisanje u bosanskom i hrvatskom standardu, za razliku od srpskog i crnogorskog. Književna djela bilo je moguće naći samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, ali nikako u velikim lancima prodaje knjiga, pa čak ni djela crnogorskih pisaca izdata u Bosni i Hrvatskoj. Isti je slučaj i s literaturom za đecu.

Zbog nepostojanja sveobuhvatne kulturne politike u periodu koji je za nama, zapošljeni na Fakultetu su nerijetko u sopstvenoj režiji više puta obilazili knjižare i antikvarnice po regionu i u koferima donosili knjige za biblioteku. Mnogi od njih su poklonili i dio lične biblioteke. Danas, dok nas ministar finansija vučićevski ubjeđuje da je prosto neprijatno koliko nam dobro ide s finansijama, ukida zakonom garantovanu zaštitu kulturnog dobra u kome se nalazi institucija koju pokoriti ne mogu. Teško je povjerovati da je u pitanju mjera štednje jer prazno Rusko poslanstvo ima zaštitu države. Teško je povjerovati u ministrove bajke o većim platama dok zaštitare ostavlja bez posla. Oni neće primati više jer su ostali i bez onoga što su imali.

Ako je neko mislio da će zapošljeni na Fakultetu ostaviti biblioteku i zgradu sa staklenim vratima starim preko stotinu godina, onda je zaista naśeo na višegodišnju serviranu propagandu o nekakvim parazitskim namještenicima. Za razliku od ministra finansija koji je po sopstvenim riječima bogat ušao u Vladu, mi smo povjerovali knjigama da se bogatstvo ne mjeri novčićima. I zgradu i biblioteku čuvaćemo onoliko koliko možemo jer nijesmo sljedbenici ideologije koja ruši staro da bi napravila starije i ljepše. U međuvremenu ćemo tražiti ono što nam po zakonu pripada. Vidimo se śutra ispred bivšeg Ministarstva kulture na Cetinju u 12 sati.