Religijsko obrazovanje ili vjeronauk(a)

Za Antenu M piše: Radovan Damjanović

Opet se pitanje uvođenja vjeronauke u škole vraća u žižu javnosti, iako se o tom pitanju u posljednjih 30 godina više puta vodila veoma otvorena i transparentna rasprava. No, vjerovatno, kako je ovo jedno od pitanja iz domena ljudskih prava i sloboda ono uvijek dobija na aktuelnosti, posebno kada se u njegovom tretiranju pojavljuju i drugi razlozi, u prvom redu politički. No, nema razloga da se bilo kada i u bilo koje vrijeme o ovom pitanju iznova ne razgovara.  

Pitanjima odnosa vjere i nauke, uvođenje vjeronauke u obrazovne programe, izučavanje svjetskih religija, odnosa crkve i države i sl. su se posebno bavile, a i sada se bave, zemlje koje su krajem 20. i početkom 21. vijeka ušle u sistem radikalnijih društvenih i političkih promjena, a samim tim i u sistem promjena obrazovnog sistema. Odnosi se to uglavnom na zemlje koje su imale socijalističko društveno uređenje i u kojima su ateizam i ateističko vaspitanje  bili idejna osnova vaspitno-obrazovnog sistema. Napuštanjem tog sistema ove zemlje su prišle izradi i donošenju novih koncepcija razvoja obrazovanja kao važnog društvenog podsistema. Tako je i Crna Gora, poslije mnogih, bogatih i često burnih rasprava, posebno kada je u pitanju religijsko obrazovanje u školi, u 2001. godini donijela dugoročnu strategiju razvoja ove društvene djelatnosti. Ona je bila osnov za izradu zakona iz ove oblasti.

Početni korak kod rasprave o pitanju religijskog obrazovanja u školi morao bi biti sagledavanje ustavnih i zakonskih normi koje važe za svako, pa i crnogorsko, društvo. Taj pristup bi trebalo obavezno ispoštovati i, vjerovatno, kada bi se njega držali bilo bi manje nedoumica i nesuglasica, a više poštovanja ljudskih prava i sloboda.

Osnovna polazišta na kojima se danas temelji i zasniva odnos javnih školskih institucija prema religiji, odnosno vjeronauci, u crnogorskom školstvu su sadržana u sljedećem:

1. Ustavnim određenjem Crna Gora se deklariše, pored ostalog, kao građanska država u kojoj su vjerske zajednice odvojene od države. Poznata je civilizacijska tekovina demokratskog i modernog građanskog društva: sekularna država i sekularni karakter školstva. Da podśetimo: Ustav Crne Gore (član 14) kaže: “Vjerske zajednice odvojene su od države” što govori o uređenju zasnovanom na odvojenosti vjerskih i javnih institucija (sekularno uređenje). To je prepoznato kao najbolje rješenje mnogo ranije. Još je polovinom 19. vijeku poznati britanski filozof Džon Stjuart Mil postavio suštinsku tezu daljeg razvoja obrazovanja u savremenom društvu: „Obrazovanje koje organizuje država mora biti obrazovanje za sve, a da bi bilo obrazovanje za sve, mora biti sekularno.“ Sekularno (laičko) obrazovanje, prema njegovim riječima podrazumijeva obučavanje građana sa svim što ima dodira sa životom – sa zakonima fizičkog svijeta, ili kako on kaže „sekularni su svi sadržaji osim religije“. Alternativa laičkom obrazovanju je  klerikalno obrazovanje koje se zasniva na „biblijskoj filozofiji života“ da na svijetu postoji „vrhovni autoritet“ – Bog koji je kreator svega živog i neživog, svih prirodnih i društvenih pojava.

Sekularnost ne znači protivljenje religiji i vjerskim zajednicama nego podrazumijeva obezbjeđivanje pune slobode vjeroispovijesti svim građanima, ravnopravno, bez diskriminacije, neovisno od toga da li pripadaju većoj ili manjoj vjerskoj zajednici. Takođe, vjerske zajednice koje su slobodne u vršenju svojih poslova, treba da djeluju u skladu sa pravnim poretkom, javnim redom i moralom.

Vjerske zajednice mogu da osnivaju vjerske škole u kojima će se učiti o vjeri i učiti vršenje određenih vjerskih obreda. U laičkoj državi vjerovanje je privatna stvar svakog pojedinca. Ovaj načelni pristup svakako da najviše odgovara crnogorskoj zajednici kao višenacionalnoj i višekonfesionalnoj državi. Uvođenje vjeronauke u škole, uz ravnopravno poštovanje svih građana i svih konfesija, izazvalo bi haotičnu situaciju u smislu organizacije rada u školi, stručne zastupljenosti, uvažavanja prava na izbor i sl.

2. Takođe, kad formiranja stava o religijskom obrazovanju i uvođenju vjeronauke u školama, moramo poći od postojeće infrastrukture obrazovnog sistema u državi. U Crnoj Gori su skoro sve osnovne i srednje škole javne ustanove, tj. državne škole. Opštim zakonom o obrazovanju u ovim školama nije dozvoljeno vjersko djelovanje. Učenicima je obezbijeđena ravnopravnost u pogledu sticanja znanja, vještina i navika bez obzira da li dolaze iz porodica u kojima žive vjernici, agnostici ili ateisti. Mladi naraštaj treba pripremati za preuzimanje odgovornosti za svoj život i rad, a to im obezbijeđuje sekularno obrazovanje. Takav stav prevladava i u međunarodnoj zajednici tako da ne postoji neki evropski ili svjetski standardni model religijskog obrazovanja u javnim školama. To potvrđuje i komentar Odbora za ljudska prava Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Netačna je tvrdnja pojedinih religijskih zajednica u Crnoj Gori, što se posebno odnosi na Srpsku pravoslavnu crkvu, da se međunarodnim pravnim aktima garantuje vjerska nastava sa vjeroispovijedanjem. Garantuje se ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti.  

I Rezolucija Savjeta Evrope pod nazivom “Opasnost od kreacionizma u obrazovanju” ukazuje na tendencije prisutne u nekim obrazovnim sistemima da se kreacija (Božje stvaranje) prikaže kao nauka. Cilj dokumenta nije “borba protiv vjere”, tj. prava na slobodu vjerovanja. Cilj je razdvojiti vjeru od nauke ili kako se u Rezoluciji ističe “neophodno je spriječiti vjeru da negira nauku”. Ovu Rezoluciju je Savjet Evrope donio 2006. godine koju je potpisalo 27 akademija nauka iz država koje su u sastavu Savjeta Evrope.

Preporukom Savjeta Evrope (2005) svojim članicama se želi osnažiti pristup religijskom obrazovanju u javnim školama.

3. Religija, kao svojevrstan oblik odnosa prema prirodi, društvu i čovjeku je ljudska kulturno-istorijska činjenica. Nesporno je da o tom fenomenu mladi treba da imaju saznanja. Sadržaji koji govore o raznim religijama, njihovom razvoju, filozofiji, uticaju na istorijska i kulturna dešavanjima u svijetu i sl. treba da postanu sastavni dio obrazovnih i predmetnih programa. Ovo se može realizovati na dva načina: a) predmetni programi postojećih nastavnih predmeta ( književnost, istorija, filozofija, sociologija, likovna i muzička umjetnost i sl.) dopuniti odgovarajućim sadržajima iz razvoja i istorije pojedinih religija i b) uvođenjem posebnog nastavnog predmeta koji bi se (ne)fakultativno izučavao: religijske kulture, filozofija religija, istorija religija, istorija civilizacije, sociologija kulture i umjetnosti i sl. Koliko je danas u praksi, u školskim kurikulumima, prisutan neki od ovih modela potrebno je stručno i svestrano sagledati.

4. Jedan od pristupa pro et contra uvođenja vjeronauke u obrazovne programe govori o odnosu nauke i religije sa pedagoško-didaktičkog aspekta. U pitanju je tačnosti, egzaktnosti i vjerodostojnosti znanja koja bi se sticala iz vjeronauke nasuprot onih koja se stiču iz ostalih nastavnih predmeta. Poznato je da su nauka i religija dva sistema koji počivaju na posebnostima ideja, vjerovanja i djelovanja. Ciljevi i zadaci školskih programa, nastave i same škole su usvajanje naučnih znanja, formiranje ličnosti sa naučnim pogledom na svijet, osposobljavanje mladih za aktivan i stvaralački odnos prema okruženju. Predmet, cilj i zadaci vjeronauke se ne poklapaju sa ovim, a što bi izazvalo konfuziju  kod mladih ljudi. Konačno, takvim rješenjem ne bi bili zadovoljni ni svjetovne ni svetovne vlasti. Imali bi dva inkompatibilna sistema koji bi se ostvarivali u školi, što najmanje odgovara razvoju ličnosti. Treba se opredijeliti za tačnost i istinitost znanja.

5. Razlog za neprihvatanje izučavanja vjeronauke u školama dobija potvrdu i u savremenim istraživanjima psihologa i pedagoga. Dosta je rasprostranjeno mišljenje da su đeca nižeg uzrasta »prirodno religiozna« i da im je hrišćanski pogled na svijet bliži. Novija istraživanja govore da kod đece od sedme do jedanaeste godine nema »prave religioznosti«. Ovo je period kada dijete može da rješava probleme primjenom logičkih operacija, uključujući konkretne predmete i događaje. Na ovom uzrastu su kod đece uglavnom čulne predstave i ono prva iskustva o religijskom učenju stiče učestvovanjem u religioznim obredima i ritualima. Religijske predstave su apstraktne i zahtijevaju složenije misaone operacije.

Postoje i drugi razlozi koji upućuju na zaključak da vjeronauk(a) ne bi trebalo da bude predmet nastavnog plana i programa javne ustanove. Laička (sekularna) škola daje dovoljno prostora da se mladi upoznaju sa istorijom religija, sa religijom kao posebnim oblikom društvene svijesti, koja prirodne i društvene  pojave i procese prikazuje  kao natprirodne i nezavisne od čovjeka. U mnoštvu religija koje postoje u svijetu (politeističke i monoteističke) na području Crne Gore djeluju: pravoslavci i katolici (hrišćanska religija), islam, judaizam i druge religije. Svaka od njih podrazumijeva određene oblike vjerskih zajednica koje u određenim institucijama (crkve, džamije, sinagoge, hramovi …) obavljaju određene obrede i ritualne radnje. Pored toga jedan broj stanovnika Crne Gore  ne želi da pripada nijednoj od ovih religija već se izjašnjavaju kao agnostici ili ateisti.

Kada govorimo o potrebi religijskog obrazovanja ili uvođenja vjeronauke u škole bilo bi potrebno da se u rasprave o ovim pitanjima uključe predstavnici svih vjerskih zajednica kao i oni koji njima ne pripadaju. Ovo, kako zbog potrebe zadovoljavanja potreba za religijskim obrazovanjem tako i zbog nedovoljno shvaćenog i prihvaćenog naučnog pristupa ovom pitanju od širih slojeva društva. Nenaučni pristup snažno podstiče i ohrabruje porast raznih vidova kleronacionalizma, fundamentalizma i ekstremizma. Razne forme religijskog ekstremizma najčešće su povezane sa ekstremno desničarskim političkim pokretima. Iz tog razloga bi bilo poželjno da religijsko obrazovanje ne bude u “rukama” religijskih zajednica. Postoji realan rizik od unošenja konfuzije u proces sticanja znanja, u svijest (razumijevanje) o nečemu što zovemo znanje.  

Na kraju, polazeći od ustavnih opredjeljenja, prihvaćenog principa razvoja demokratskog građanstva društva, proklamovanih ciljeva vaspitno-obrazovnog sistema, specifičnosti koje imamo u Crnoj Gori u pogledu vjerskog, nacionalnog, kulturnog, političkog ambijenta, uvjerenja smo da se treba zalagati da u školskom sistemu, tj. obrazovnim programima bude adekvatno zastupljeno religijsko obrazovanje u nekoj od navedenih formi. U našem društvu nema mjesta vjeronauci u školi, ako ne želimo  klerikalizaciju društva, bolje reći teokratski oblik vladavine koji smo napuštili još u 19-om vijeku.