Za Antenu M piše: Boško Crnojević
Svijet se ponovo trese pod zveckanjem ruskog oružja. Putin prijeti da će progutati Ukrajinu i gomila vojsku na njenim granicama. Namjera mu je, kaže, da zaštiti ruski narod od rusofobije Ukrajinaca. Istovremeno, preko Dodika on potpiruje vatru na Balkanu i nada se da će buknuti požar. Najava invazije, međutim, koliko god izgledala opasno i realno, još jedan je blef. Putin, zapravo, otvara prostor za konačni dogovor Moskve i Vašingtona.
Još od 2001. godine, Putin zagovara plan o stvaranju Velike Evrope – od Lisabona do Vladivostoka – kao zajedničkog tržišta. Evropa bi se završavala na granici sa Bjelorusijom i Ukrajinom, a odatle bi počela Putinova Evroazija. Plan se nije ostvario, barem ne u tom formatu.
Evropska unija je pokrenula 2009. godine Istočno partnerstvo: ideju da kroz sporazume o sveobuhvatnoj trgovinskoj saradnji i pridruživanju usadi demokratiju u zemlje Istočne Evrope. Ukrajina, Moldavija i Bjelorusija u Evropi, Gruzija, Azerbejdžan i Jermenija na Kavkazu, trebale su postati dio zajedničkog tržišta i polako usvajati demokratske vrijednosti. Jednog dana, vjerovalo se, neke od njih će postati članice EU.
Međutim, ta ideja je propala u Bjelorusiji, kao i u Azerbejdžanu i Jermeniji. Putin je vjerovao da će političkim pritiscima uspjeti da odagna Evropu od ovih zemalja. Rusija zatim pokreće 2014. godine Evroazijsku ekonomsku uniju, konkurentni projekat kojim želi da zacementira svoju zonu interesa.
U obračunu dvaju ekonomsko-političkih projekata, evropskog i evro-azijskog, na liniji vatre se našla Ukrajina. U Kijevu, Putin je imao svog čovjeka na čelu države, Janukoviča. On je odigrao svoju ulogu u ključnom trenutku, 2013. godine, kada je EU nudila Ukrajini sveobuhvatni sporazum o pridruživanju i slobodnoj trgovini. Plan je bio da sljedeće godine Kijev bude među osnivačima Evro-Azijske ekonomske unije. Onda se desio Majdan i Ukrajina se okrenula Zapadu.
To okretanje leđa Putinu koštalo je Ukrajinu Krima, i rata u Donbasu. Svijet je bio šokiran dokle je Rusija spremna da ide.
Šta je međutim glavna posljedica Putinove avanture u Ukrajini? Podrška Zapadu raste svakodnevno, dok se rusofobija ukorijenjuje sve čvršće. Putin je mislio da će zarobljavanjem njenih istočnih regija Ukrajini biti jasno da ne može pobjeći. Očigledno je da njegova strategija radi protiv njegovih interesa.
Sa druge strane, da li je Zapad uspio da „osvoji“ interesnu sferu Rusije i usadi demokratiju? Realna ocjena ne može biti zadovoljavajuća. U ekonomskom i političkom nadgornjavanju Zapada i Rusije, ni jedna strana nije izašla kao pobjednik. Osakaćena Ukrajina onesposobljena je da nastavi bilo kakvu integraciju sa Zapadom. U Bjelorusiji je diktatura tvrda kao kamen, a na Kavkazu neće još dugo biti demokratije i stalnog mira.
U namjeri da ubode Evropu onako kako je Zapad njega, Putin se okrenuo Balkanu. Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, stalni napori da se žive rane Bosne opet otvore, blokiranje rješenja za Kosovo stopiranjem članstva u svim međunarodnim organizacijama, sve su to potezi koji dolaze iz Moskve.
Vučićevi podmukli planovi o integraciji u „Otvoreni Balkan“, nacionalne podjele i mobilizacija pravoslavnih vjernika preko srpske crkve, kao i sveopšta fašizacija Srbije – to su instrumenti kojima Rusija želi da stvori balkanski Donbas, da li u Bosni, na Kosovu ili možda u Crnoj Gori. Putin bi rado vidio rusku flotu usidrenu na Jadranu.
Posebnu ulogu, međutim, igra Dodik. Banjalučki harambaša, mali Putin, beskrupulozno provocira Zapad i podsjeća da Bosna nije riješena. Šalje poruku da posle onoliko žrtava u ratu devedesetih godina, i posle genocida u Srebrenici, i dalje ima onih koji bi ratovali zarad nadasve prizemnih ciljeva. Kršeći Ustav Bosne i Hercegovine, Dodikova skupština je pokrenula proceduru prenosa nadležnosti sa države na entitet. Vrata bosanskog pakla su otškrinuta.
Balkanski račun je Putinu ipak skup, za malo dobiti. Uprkos velikim naporima, finansijskim, političkim i ekonomskim, Rusija ne može ostvariti ono što bi željela. U Crnoj Gori je doživjela poraz. Sjeverna Makedonija je nova članica NATO. Kosovo je tvrda američka baza. Srbija joj ostaje kao sigurna luka, za sada. Čini se da je Dodik poslednji as u rukavu Moskve.
Kakav se rasplet može predvidjeti, sa Zapada? Bajden je rekao da je spreman da radi ono što 2014. godine Amerika nije uradila, i Putinu zaprijetio sankcijama kakve Rusija još nije osjetila. Evropska unija, u iščekivanju konačnog rješenja za nagomilane probleme, mora pratiti Bajdena, jer nema alternativu.
Međutim jasno je i Rusiji i Zapadu da bi vojna akcija u Ukrajini bila krvava misija. Rusija bi naišla na tvrd otpor, koji bi odnio stotine hiljada života na objema stranama. Otpor bi jačao u samoj Rusiji, a Zapad bi zasigurno pomogao Ukrajini.
Putin zna da su Rusija i Evropa međusobno ekonomski zavisne. Rat većih razmjera, sa Evropom i Amerikom koje pomažu Ukrajini i svojim ekonomskim bičem udaraju Moskvu, značio bi kraj Rusije kakvu znamo. Ekonomski uništena, naša bi se i u diplomatskom mraku, bez prijatelja i pomoći.
Šta može Putin sa Dodikom? Čini se da ne može mnogo. Dodik drži Bosnu zarobljenom, u strahu od toga hoće li potegnuti pušku. Podrška Dodiku u njegovom divljanju jeste povoljna opcija za Moskvu, sve dok odvlači pažnju Zapadu i urušava mu ugled.
Međutim, Rusija je daleko. Ona ne bi mogla održati oružani sukob dovoljno dugo, jer bi se američke trupe munjevito našle na terenu. Okružena članicama NATO, Srbija bi imala vezane ruke. Ne smije Beograd da hoda dugo sa Dodikom, jer on ide stazom koja ga vodi pravo do svojeg političkog ponora.
Konačno, trenutno stanje stvari ne odgovara ni Zapadu ni Rusiji. Stoga se može zaključiti da će Bajden morati da pregovara i nađe kompromis sa diktatorom iz Kremlja. Taj dogovor može značiti da Rusija definitivno napusti Balkan, a da sa druge strane traži garancije da Ukrajina, Gruzija i Moldavija, neće biti primljene u NATO.
Ono što može da pogura dvije sile da se dogovore je i treća, rastuća prijetnja. Kina gomila ekonomsku moć i planira da je iskoristi, mudro čekajući pravi trenutak. Za Ameriku i Evropu je jasno – Peking je moćna i opasna prijetnja. Moskva zna da je njen Daleki istok ranjiv. Peking zagleda veliku rusku stepu i Sibir, nadajući se da će jednog dana oduzeti te teritorije od Rusije.
Zasigurno bi dogovorom Amerike i Rusije svi oni koji su zagledani u Putina kao političkog modela, najviše oni na Balkanu, izgubili moć, baš kao naduvan balon koji odjednom izduši. Bez Putinove podrške, plima fašizma, autokratizacije i podmuklog podrivanja Zapadnih vrijednosti naišla bi na tvrdu pesnicu Vašingtona i Evrope.
Da li je, međutim, dogovor moguć? On je neizbježan. Zapad mora uvažiti određene interese Rusije, baš kao što je Bajden i najavio. Sa druge strane, Rusija mora shvatiti da dok drži kaćuše uperene protiv Ukrajine i drugih susjeda nigdje neće proizvesti rusofiliju. To, svakako, teško može biti sa Putinom na čelu države.
Možda se kaćuše zalede u letu, ili čak vrate u hangare. Svijet je i ranije bio pred ponorom, ali su baš u takvim trenucima nastajali dalekosežni strateški dogovori.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR