Kad četnici odlučuju o partizanima

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Kažu istoričari da je odnos prema 1918. godini imao uticaja kod nekih učesnika Drugoga svjetskog rata u Crnoj Gori prilikom odabira strane u ratu.

Danas odnos prema toj godini umnogome govori o političkom i istorijskom odnosu prema Crnoj Gori. Mim rječnikom kazano: reci mi što misliš o 1918. i reći ću ti koje si opcije. U svakom smislu, to je "nulta godina" novije istorije Crne Gore jer njeni konci i dalje zatežu odnose u sadašnjosti. Sve što se tada desilo uticalo je i na 1941. i na 1989, a bogomi i na 2006. i 2020.

Pljačka muslimanskoga stanovništva Podgorice s okolinom 1918. godine, koja je nemilosrdno i bez odgovornosti sprovedena uz odobrenje ujediniteljske (bjelaške) vlasti, a završila se s malim brojem mrtvih jer "ih je tursko blago smelo" (kako je istakla jedna od osoba koja je svjedočila toj pljački), bila je dovoljno motivišući faktor da se to stanovništvo uključi u NOP i učestvuje u borbi protiv naci-fašističke okupacije i četničkoga pokreta, čiji je cilj bio nestanak muslimanskoga stanovništva s ovih prostora. 

Jedna od takvih bila je i Šuka Čirgić (rodom Lekić), koja je sa šestoro braće, mužem i đeverom pristupila partizanima i pokazala veliku hrabrost i požrtvovanje za pobjedu antifašizma. Zbog držanja u ratu odlikovana je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom od strane maršala Tita.

U borbi protiv okupatora Šuka Čirgić se nije libila izložiti pogibiji, pa ni đecu nije toga šteđela kad ih je slala da prenose poštu i municiju kroz okupirane krajeve toboš tražeći izgubljene ovce.

Nije je pokolebala ni smrt brata Mahmuta (1917-1944), predratnoga komuniste i ilegalca, diverzanta i komandira izviđačkoga voda Pete proleterske brigade, koji je morao prekinuti liječenje jer je otkucan od domaćih izdajnika, i rafalom pokošen kad je krenuo na njemački bunker kod Mateševa.

Nije je pokolebalo ni beznađe zbog mlađega brata kojega su nacisti zarobili i internirali u Njemačku. Šuka Čirgić je partizanima pomagala u prenošenju oružja, pošte, a i sama je znala baratati i puškom i bombom. Zbog toga je zajedno s mužem i petoro đece internirana u logor u Skadru tokom 1944. godine (iz kojega nije htjela izaći niti izvesti đecu sve dok joj i muž nije pušten iz logora).

No, za razliku od mnogih učesnica rata koje su poginule, Šuka je imala sreću da preživi i dočeka kraj rata.

U Podgorici i Tuzima i dalje se među starijim generacijama govori o njenim podvizima, naročito o tome kako je sama uspjela razoružati jednog njemačkog vojnika te o tome kako je njena kuća bila zbjeg za ugrožene.

Zbog svega navedenog jedan od poznatijih Podgoričana Ceno Tuzović predložio je da se jedna ulica u Glavnome gradu nazove po ovoj partizanki i antifašistkinji.

Taj prijedlog usvojio je Savjet Glavnoga grada za imenovanje ulica i spomen obilježja. Međutim, državna komisija pri Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta kojim rukovodi samozvana "žena-četnik" odbila je Tuzovićev prijedlog sa sramotnim obrazloženjem: „Komisija je zaključila da pomenuta ličnost ne ispunjava uslove propisane Zakonom o spomen obilježjima, tj. nije u skladu s čl. 5 Zakona o spomen obilježjima kojim je precizirano da se istaknutom ličnošću smatra lice: 1 – koje je posebno zaslužno za državni, društveni, ekonomski, naučni ili kulturni razvoj Crne Gore ili određenog područja, odnosno mjesta u Crnoj Gori; 2 – čije djelo ima međunarodni istorijski, naučni, kulturni, humanistički ili sportski značaj; 3 – koje je bilo organizator ili istaknuti učesnik oslobodilačkog rata, ustanka ili pokreta; 4 – koje se posebno istaklo u borbi protiv fašizma.“ Dakle, ekspertska komisija zna bolje od Tita ko se istakao a ko nije u borbi protiv fašizma.

Dok je Tito Šuku Čirgić odlikovao Ordenom zasluga za narod, kadrovi Vesne Bratić smatraju da ona "ne ispunjava uslove".

I odlično je što ne ispunjava kod vas koji ćutite na inicijative da Ratko Mladić dobije ulicu u Beranama a Pavle Đurišić spomenik u Zaostru. Na čast je njenoj porodici i potomcima što je takvima nepodobna jer se ona cijeli rat protiv takvih borila. Ne može se od ministarstva koje na čelo žirija za dodjelu 13-julske nagrade postavljao osvjedočenoga rehabilitatora četništva i ljubitelja Draže Mihailovića očekivati da vrednuje tekovine crnogorskoga i jugoslovenskoga antifašizma.

No, za razliku od vas koje je na pozicije odlučivanja dovela bujica klero-revolucije i kojih se nakon smjene vlasti ni familija neće śećati, borkinje i junakinje poput Šuke Čirgić pamtiće svi budući naraštaji koji će joj i podariti zasluženu ulicu.