Diplome za izdaju

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

Ne znam što se sa mnom zbilo prije dva, možda i tri dana. Nema sile da mogu odredit da li je događaj kome sam, navodno, i ja prisustvovala, bio samo san ili stvarnost.

Na sve načine pokušavam da razlučim, da se sjetim, ali ne ide. A, možda se stvarno nije ni desio. Možda sam samo sanjala. I bolje bi bilo da je samo san. Bolje, makar za učesnike događaja.

Sanjala sam, ili se stvarno dogodilo, da sam, navodno, na nekom skupu. Sjedim i posmatram. Odmah mi u oči upade jedan lik, izdvojen, kao u nekom ćošku. Poznat mi, ali ne mogu da se sjetim otkud. I prostor mi poznat, baš dobro poznat. A, ljude koji su tu već dugo poznajem.

Barem mi se činilo da je tako. Istina, nešto mi djeluju drugačiji. Neka promjena na njima, možda još veća u njima. Ne umijem da objasnim. Primjećujem da se pozdravljaju sa likom iz ćoška.

Neki to čine pogledom. Neki mu priđoše i pitaju za zdravlje. Bješe i onih koji vješto izbjegoše da im se oči susretnu sa njegovim. Sve više mi postaje jasno da im smeta njegovo prisustvo. Kao da ga nijesu očekivali. Ili bi se bolje osjećali da on nije tu. Mora da ih na nešto podsjeća, pomislih.

Mora da ih je zbog nečeg stid, ili još više strah što je on tu. Nijesam mogla da objasnim.

I sve bi ostalo nejasno, neobjašnjeno, da se ne desi ono što i učinje da ni sad ne znam jel događaj bio san ili java.

Završi se obična protokolarna priča, slična svakom besmislenom skupu. Bi još nekih bezveznih kometara. Više da se oglase oni koji se ranije nijesu oglašavali.

Dok počeše nešto da dijele. Nalik uokvirenoj slici. I na njoj nešto ispisano. Ne mogu da vidim, da pročitam što piše. Uočih krupnija slova. Pisaše DIPLOMA.

No, nikako da pročitam zašto se dodjeljuje. Dok u taj čas naglo ustade lik iz ćoška. Užurbano priđe uokvirenim slikama, uze jednu od njih, okrenu je prema okupljenima i povika: Vidite li što ovđe piše, ne viđeli se! I stvarno ispod krupnih slova DIPLOMA, bijaše kao krasnopisom ispisano: DODJELJUJE SE ZA IZDAJU. Jeste li došli po ovo priznanje, vidno uzbuđen reče čovjek iz ćoška. Još pomenu i ono što se nikada ne jede i nazva ih izdajnicima.

Da li sam u taj momenat izlećela iz prostorije u kojoj se sve dešavalo ili sam se probudila, vjerujte da još uvijek ne znam. Voljela bih da je samo san u pitanju. A, možda nije.