Što je nama naša URA dala

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Śeća li se neko više onog refrena od prije godinu dana „Neće URA dat“? Obećali su nam ekspertsku vladu, depolitizaciju i dekriminalizaciju, pomirenje i ubrzanje eurointegracija uz kao meteriz čvrsto obećanje da „neće URA dat“.

Godinu dana potom, dok sumiramo iskustva i domete Vlade, prvo čega se śetim su po hitnom postupku usvojene izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, uz sporni kvorum i Adžićev bijeg iz Skupštine, akt kojim je oko 50 km2 najvrednijeg crnogorskog kulturnog nasljeđa prepisano Crkvi Srbije. I odmah mi padne na pamet relaksirani kez Dritana Abazovića jer to je nama naša URA dala.

Śetim se potom svih Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata najurenih iz javne službe, ne zbog revanšizma već zbog nacionalne i vjerske segregacije, śetim se 450 direktora i zamjenika direktora osnovnih i srednjih škola otpuštenih u jednom jedinom danu, śetim se pljevaljskih grafita mržnje i napada na Bošnjake pa mi padne na um blažena faca Suade Zoronjić jer to je nama naša URA dala.

Priśetim se zatim godine u kojoj je zamrla crnogorska kultura, uništeno crnogorsko izdavaštvo, u kojem je ugašen časopis Ars, u kojem je sve što ima prefiks crnogorsko progonjeno i šikanirano, śetim se i laureata nagrade Miroslavljevo jevanđelje kojem su Crnogorci „otpad modernog svijeta“ koje čeka „kašenje i gaženje“, baš kao što su njegovu bratu, mitropolitu Crkve Srbije, „pečurke poslije kiše“, pa mi na um padne stoički profil Božene Jelušić jer to je nama naša URA dala.

Padne mi na um zatim i udar na jedini državni univerzitet kad je političkim nasiljem i brutalnim kršenjem autonomije univerziteta za rektora izabran Vladimir Božović, kreator strategije ruske i srpske kulturne i političke hegemonije u Crnoj Gori i osnivač fašističkog portala IN4S, što Crnogorce smatra produktom etničkoga inženjeringa, nastalog pod uticajem američkih filmova, pa mi nekako pred oči iskoči blagorodni lik Rajke Glušice, predśednice UO Božovićeva univerziteta, one što je falsifikovala izbore u zvanje vanrednog pa redovnog profesora jer i to je nama naša URA dala.

Śetim se cetinjskih barikada i Dritanovog likovanja što je Prijestonicu i njene građane zbog hira Aleksandra Vučića i njegovog mitropolita Joanikija zasuo tonama otrova, srećan i presrećan što je na Cetinjane udario šok bombama, gumenim mecima i bagerima, a kriminalce pripuštio u Cetinjski manastir da ga brane od Crnogoraca, pa mi pred oči izađe đon onđe đe bi trebalo biti lice Filipa Adžića jer to je nama naša URA dala.

Na'm padne mi na „Bitku za Nikšić“, kriminalce iz Srbije i manjeg entiteta BiH, 2 miliona prijavljenih i ko zna koliko neprijavljenih eura kojima je Aleksandar Vučić, javno se hvaleći koruptivnim činom, platio za ljubav ljubitelju lika i djela Ratka Mladića, Marku Kovačeviću, pa se priśetim hladnokrvne poze Tatjane Bečanović jer to je nama naša URA dala.

Śetim se onih hiljada umrlih, odbijenih vakcina, selektivnih mjera nevažećih za sljedbenike Crkve Srbije, galopirajuće epidemije koju treba da kontroliše tijelo na čijem je čelu antivakser i fundamentalista Zdravko Krivokapić, pa mi na pamet dođe licemjerni komentar Cara Pavličića upućen organizatorima performansa posvećenog preminulima jer i to je nama naša URA dala.

Dođu mi u śećanje izmjene Zakona o državnim službenicima i namještenicima koji je i poslovično inertna EU ocijenila kao flagrantni korak unazad na putu EU integracija, śetim se Tužilačkog savjeta napučenog negatorima genocida te najgoreg godišnjeg izvještaja o napretku i ukidanja samostalnog direktorata za integracije u Briselu pa mi pred oči izbije Miloš Konatar jer sve je to nama naša URA dala.

Da ne budemo nepravedni. Ne bi ove Ure bilo da nije bilo onog DPS-a iz ranih devedesetih. Baš kako veli Propovjednik – nema ničeg novog pod suncem. I onaj je DPS na vlast došao kritikujući prethodnu korumpiranu vlast, razradivši potom nove i sve maštovitije forme korupcije. Onako kako to danas radi ova URA, kritikujući partitokratiju i korupciju, a zapošljavajući po partijskoj shemi uz dogovor da poklonicima Srpskog sveta prepušti 2/3 mjesta u javnoj upravi i državnim firmama. I onaj je DPS pravio „ekološku državu“ dok je onu realnu stavljao na pladanj velikosrpskih planova Slobodana Miloševića, baš kao što ova URA briži nad ekologijom pakujući Crnu Goru na dar Aleksandru Vučiću.

I onaj je DPS promovisao doktrinu srednjega puta, između srpskog i crnogorskog nacionalizma, onako kako ova URA taba stazu „između dva ekstremizma“, izmišljajući crnogorski, a srpskom darujući sve poluge moći. Onaj je DPS protivzakonito prepisivao crnogorsku državnu imovinu Crkvi Srbije, a ova je URA toj pravnoj hajdučiji dala „pravni“ pečat. Uništavao je onaj DPS crnogorsku privredu, a taj je posao nastavila današnja URA, gašenjem Montenegro airlinesa, Aluminijskoga kombinata, uništavanjem Elektroprivrede Crne Gore... Onaj je DPS Njegoševu nagradu uručio Bećkoviću, a ova URA Mićoviću. Prećutno je inklinirao onaj DPS Savezu srpskih zemalja, u kojem je trebalo da nestane svaka forma crnogorske nacionalne prepoznatljivosti, a manjine postanu nepoželjne, baš kao što ova URA i njen lider đilkoški namiguju Otvorenom Balkanu, toj inoviranoj verziji dva razorna balkanska velikodržavna projekta.

Kao u najgoroj noćnoj mori, današnja URA zapravo je ondašnji DPS. Doduše, i ovaj sadašnji DPS povremeno vonja na onaj ondašnji, čim priliku za javni nastup dobije po koji lokalni funkcioner. No, čak i tako današnja se URA ni uz lifting Vijesti ni uz čudotvornu pomoć „ruke pravde“ ne može uporediti s DPS-om koji je, uza sve mane, odigrao ključnu ulogu u obnovi crnogorske državnosti i učlanjenju Crne Gore u NATO pakt. Ova URA izvođač je radova na projektnom zadatku uništenja Crne Gore.

I dok stranke opozicije, uglavnom letargično i bledunjavo, čekaju da kolonijalni nadzornici preokrenu situaciju, da stari hazarder Đukanović izvadi keca iz rukava ili se zavaravaju da će se Dritan alaverditi onako kako je to učinio Đukanović sredinom 90-ih, Crna Gora sve dublje uranja u projekat Srpskog sveta, razgrađujući sve više svoje građanske, sekularne, multikulturne i antifašističke temelje.

Umjesto čekanja i lažnih nada u nekog ko samo izvršava svoj nečasni zadatak – ponovimo to po valjda hiljaditi put u ovih godinu dana – opozicija mora formirati jedinstveni blok ne za povratak na vlast i podjelu fotelja, već za opstanak Crne Gore. Blok u kojem će partikularne partijske interese morati zamijeniti opšti interes na koji – sva je prilika – i dalje zaboravljaju. Blok koji neće čekati nego djelovati, u skupštini i medijima jednako kao i na ulici, jer jedino tako može se spriječiti izvjesno kulturno, političko i privredno potčinjavanje Crne Gore Vučićevoj Velikoj Srbiji, kao uvod u epohu asimilacije i aparthejda.