Šešelj je zlo koje priča viceve za pauze između dva klanja

Piše: Andrej Nikolaidis

Opet Marić i Šešelj, dakle.

Što se Marića tiče, nema tu ničeg što dobar šamar ili noga u stražnjicu ne bi riješili.

Sa Šešeljem, pak, stvari stoje drugačije.

Oduvijek su me fascinirali ljudi fascinirani evolucijom. Jer to – evolucija – je najdepresivnija priča u svemiru. U toj priči, inteligencija i etičnost su ozbiljne smetnje za opstanak.

Uzvišeno je viđeno za stradanje. Što niži organizam, to veća sposobnost preživljavanja. Bakterija će ubiti Platona, no ne i obratno. Niža forma života ubija višu.

Količina zla kojom je njegova tjelesina naoružana, kao i to što je nad njim neko ili nešto – kad je bilo mali ili kad je bio u zatvoru – izvršio/lo etičko čišćenje, pa je na dunjaluku teško sresti etički repulzivnijeg stvora od njega, Vojislava Šešelja na evolutivnoj ljestvici smješta negdje između crijevne flore i virusa.

Što će reći da mu antibiotik ne može ništa, a od probiotika se razmnožava. Šešelj je svojevremeno dobio rak. Nakon duge i teške borbe, rak je preminuo od posljedica Vojislava Šešelja.

To biće nas, međutim, podsjeća na važnu stvar: da je fašizam vrsta karnevala.

Jer karneval je vrijeme javnog veselja. Fašizam je vrijeme javnog zla. Karneval je vrijeme maski. Fašizam je vrijeme kada padaju maske.

Izvorno, karneval se održavao u vrijeme prije Velikog posta, koji prethodi Uskrsu. Stoga je karneval zamišljen kao neobuzdana, zajednička proslava tokom koje će se uživati upravo u onome što će uskoro, kada stigne doba uzdržavanja, biti zabranjeno.

Fašizam je vrijeme kada ljudi bestidno uživaju u gadostima koje su inače zabranjene, eksplozija potisnutih strasti i mržnje koju se nisu usudili artikulisati, napokon vrijeme kada se uživa u najstrože zabranjenoj od svih zabranjenih stvari: u ubistvu. Bit fašizma je ubistvo. Fašizam je orgija ubistva.

U godinama za nama snimljena su dva, nažalost loša filma na tu temu. Prvi je The Purge, drugi je The Purge: Anarchy. Filmovi su smješteni u skoru budućnost, kada totalitarna vlast Sjedinjenih Američkih Država, kao vanrednu mjeru za smanjenje stope kriminala, donese odredbu kojom se, tokom jedne jedine noći u godini, legalizuje ubistvo. Svako ko želi ubiti, te noći to može učiniti nekažnjeno.

Ta noć puna ubistava – to je karneval. S tim što tu, suprotno naslovu jednog od filmova, nema anarhije: ono što autori greškom smatraju anarhijom zapravo je fašizam. Jer fašizam je vladavina čvrste ruke, fašizam voli zakone, a više od svih voli da krši onaj najvažniji zakon, na čijem gaženju počiva.

Govorim o “ne ubij”, zakonu koji fašizam suspenduje onda kada odredi figuru neprijatelja kojega je dozvoljeno ubiti. Jer svaki fašizam, po uzoru na karneval, ima svoju lutku od pruća, svoju grupu ljudi stavljenih van zakona i određenih za žrtvovanje, čije je spaljivanje/klanje vrhunac svečanosti.

Biti fašista nije isto što biti panker ili metalac: ne možeš, kad ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica. Fašista, kao i ubica, ostaješ zauvijek: jer fašizam je, da ponovim, orgija ubistva.

Stoga je Šešelj u Srbiju stigao na nabolji od svih najgorih načina: otišao je kao fašista i kao fašista se vratio. Kao fašista će taj čovjek i krepati.

U iskušenju sam njegovu dosljednost u zlu nazvati etičkim činom. Jer nema ničeg ogavnijeg i nižeg od onih koji čitavog života čine zlo, pa se u smrtnom času zabrinu za svoju dušu/stražnjicu i raspekmeze, pa se kao kaju i mole za milost. U poređenju sa takvima oni koji odbijaju metafizičku utjehu spasenja i ostaju vjerni svome zlu gotovo pa zaslužuju poštovanje.

Šešelj se, dakle, vratio i nastavio igrati svoju ulogu zlog klovna. Nekada, kada je bio jak on i bio jak srpski fašizam, za njegovim crvenim nosem i trbušinom stupali su tenkovi i ljudi zakrvaljenih očiju sa nožem u zubima. Danas za njim stupaju krezubi, pijani maloumnici čiji su mračni ideali prezreni kao kuga, od koje su ruke oprali i oni koji su ih vodili.

Danas sa njim razgovara Marić a njegovim se retardiranim pošalicama smijulje probrani mikroorganizmi iz srpskog javnog života koje Marić okuplja u studiju. Šešelj je i dalje tu, u parlamentu i u medijima, da zabavlja najnižu ološ.

Drugo je ovdje bitno.

Šešelj je zlo doveo do ravni karikature: no karikaturalno zlo nije manje opasno, niti manje zlo. On je je zli klovn velikosrpskog nacionalizma. On tome nacionalizmu nije otac, niti mu je bio staratelj – to su radili neki drugi, smrtno ozbiljni ljudi.

On je, kao što rekoh, bio zadužen za karnevalizaciju srpskog nacionalizma. Bio je zadužen da ratnicima, između dva klanja, i radnicima, između dvije plate od po dvije njemačke marke, obezbijedi ono što u Hollywoodu zovu comic refief. Da ih, što bi se reklo, nasmije i opusti.

On je, doduše, imao svoje naoružane četnike koje je slao na ratišta i u televizijske kamere diktirao koga i kada treba protjerati, kuda provući granice, a koga zaklati zahrđalom kašikom. Sve je to radio javno, pred publikom koja je klala, palila i smijala se „šalama“ koje je Šešelj spremao specijalno za nju.

Pa ipak, zli klovn je pobijedio bijedni, prezira dostojni sud u Hagu. Nije samo pobijedio, nego još podigao nogu i pomokrio se po tom sudu, onako kako pas radi po kanti za smeće koju je maločas oborio i onjušio. Nakon presuda Karadžiću, Mladiću i Šešelju, jasno je da je taj sud doživio kolaps, da je postigao upravo suprotno od onoga zbog čega je navodno osnovan, o čemu svjedoči i ekspanzija velikosrpskog nacionalizma, Crna Gora koja je pala pred tim nacionalizmom, Bosna koja je ponovo pred ratom i, napokon, “Otvoreni Balkan”.

Najveća kazna za Hag je to što za budućnost, kao istina o njemu, ostaje upravo ono što je o tom sudu rekao Šešelj. On je čovjek koji je pobijedio i ponizio sud. On je čovjek kojega je sud, po sopstvenom nalazu, držao navodno nevino zatočenog.

On je čovjek od kojega je imbecilni, retardirani Tribunal napravio mučenika, zatočenika koji nevin leži u kazamatima međunarodne pravde, dobije rak, od sekiracije, čega li, ali se ne da, ujeda, vrijeđa, psuje, brani „istinu“ o sebi i svom narodu, i na kraju trijumfuje.

Već koji sat nakon izricanja presude, nositelji „međunarodne pravde“ imali su priliku vidjeti ŠTA su oslobodili, šta su proglasili nevinim. „Nevini“ Šešeljevi četnici nastavili su „nevini“ Šešeljev projekat, pa su se vozili kroz Srebrenicu i najavljivali novo klanje, za koje bi i oni i Šešelj, i Srbija, i Slobodan Milošević, i Republika Srpska, i Jovica Stanišić, dakako bili nevini, kako drugačije?

Jer Hag je učinio upravo to: presudio je da je nevin mozak koji je osmislio, regrutovao, naoružao, mržnjom nadojio, naveo, prevezao, finansirao i na svaki način pomogao klanje. Kriva je, po Hagu, jedino ruka koja je preklala.

Odsijecite ruku koja je klala, a osobu koja je to učinila proglasite nevinom – eto logike međunarodne pravde. Jer, znate: nema kolektivne krivice. Ne može mozak biti kriv za ono što čini ruka, ne možemo čitavu osobu i njeno tijelo proglasiti krivim, čak ni ako ćelije tog tijela stoje kraj arterija kojima se ka klanici kotrljaju tenkovi, i na te tenkove bacaju cvijeće. Šta su, zaboga, za zločin koji je počinila ruka kriva usta, čak i ako su usta iz dana u dan, godinama, ponavljala; ubij, zakolji da Turčin ne postoji?

Možda bismo se svi mi, napokon, mogli uozbiljiti. A šta smo mislili, ako smo išta mislili? Kako su nas branili, tako su nam i sudili, nije li tako? Kao što su spriječili stradanje Sarajeva, Vukovara i Srebrenice, tako su sada i uspostavili „pravdu“ i „istinu“ o stratištima i dželatima koji su na njima operisali. Na osnovu čega smo mislili da će biti drugačije?

Ne samo oslobađanjem Šešelja, Hag je počinio zločin prema onom najboljem iz Srbije – prema onoj Srbiji koja je bila protiv rata, protiv diktatora i njegovog krvavog klovna, onim ljudima iz Srbije koji su tu zemlju vidjeli kao dio Evrope i vjerovali u takozvane evropske i zapadne vrijednosti, pa zbog svojih uvjerenja bivali šikanirani, istjerani s posla, skrajnuti i omraženi.

Ne samo zbog toga, mogli bismo se prisjetiti da, uprkos svemu što vam govore, pravo i sudovi ne postoje da bi distribuirali pravdu, nego da bi štitili moć i poredak. Istinska moć je uvijek iznad i izvan prava, pod koje potpada tek kada više nije, ili nije dovoljno, moć. A kakav je to poredak koji štiti takozvano međunarodno pravo, i sa standardima takozvane pravne države usaglašena nacionalna prava?

Eno vam piramidalne šeme koje prikazuju raspodjelu svjetskog bogatstva, između ostalih ona koju je objavio Credit Suisse, pa vidite. Rezultat djelovanja prava i pravne države je da sve veći udio bogatstva završava u rukama sve manjeg broja ljudi.

Vi kako hoćete, ali ja pristajem da slušam novu turu bajki o pravdi, pravnoj državi i međunarodnom pravu tek onda kada vrh piramide o kojoj govorimo bude pohapšen i osuđen. Do tada, dok su u zatvoru po pravilu oni sa društvenog dna, iz podnožja piramide, ta je priča uvreda za inteligenciju. Ako pak ne vidite vezu između klanja u Bosni, ili Siriji, svejedno, i Credit Suisse piramide, onda ništa – nemojte što zamjeriti.

Nema nikakve nevidljive, dobre međunarodne ruke vođene idejom pravde, koja će vas zaštititi i osuditi one koji su vam nanijeli zlo. Vaše stradanje nema nikakav „širi i dublji smisao“, niti će pomoći da se užasi ne ponove. Ponoviće se. Pravda i istina nisu i neće pobijediti. Godine 1992, građani Bosne i Hercegovine uzalud su vjerovali kako će neko zaustaviti rat u Bosni. Četvrt vijeka kasnije građani Bosne i Hercegovine uzalud su čekali pravdu za rat u Bosni. Ponavljanje nije majka znanja. I svaki sljedeći put čekaćete uzalud.

Projekat Velike Srbije nije smišljen ni u Kninu ni u Bratuncu, nego u Beogradu. Da je Hag kaznio ideologe klanja, nekome bi na pamet moglo pasti da sutra kazni ideologe američke, ili bilo koje druge, političke ili bilo kakve druge imperije, za čije stvaranje i održavanje je uvijek potrebno mnogo nevinih žrtava.

Nema zemlje za starce: nema pravde za siromašne.