Pedrova vremena

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Kad god bih u posljednjih desetak godina pomislio na sudski proces u kojem smo se Adnan Čirgić, Matica crnogorska i ja sporili s popom Predragom Šćepanovićem, Radomirom Pedrom Uljarevićem, Oktoihom i Svetigorom oko prava na publikovanje romana kralja Nikole I Despa na pamet bi mi pale riječi Andrićevog Mustafe Madžara – „Svijet je pun gada.“

Radomira Pedra Uljarevića upoznao sam u sudnici. Jednoj sasvim nalik na one u koje je svojedobno zalazio Jozef K. Bijaše to sudnica u kojoj se sudska ročišta zakazuju uz budno motrenje da ne padnu na crveno slovo u crkovnom kalendaru, sudnica u kojoj su što besmislenije lagarije oglašavane za pouzdana svjedočenja, tuženih ili vještaka, sasvim svejedno – i jedni i drugi pripadali su zapravo istom timu – što uz svu očiglednost pred takvim sudom koji više drži do gledanja u plećke, no u zakone, nije bilo moguće dokazati.

No, da ne duljim. O tome sam sudovanju već napisao što sam mislio da treba i ne bih se više glaskao da se nije glasnuo Pedro. U reakciji na saopštenje Crnogorskoga PEN centra Pedro je u svom standardnom maniru izrekao nekoliko neistina, kako se eufemistički nazivaju njegove podle gadosti. U režanju na PEN Pedro je već povratnik. Ako kad u dokolici prelistate Pobjedu ili Politiku ekspres iz proljeća 1990. godine, nećete moći ne primijetiti harangu koju je Pedro s grupicom svojih istomišljenika vodio protiv Crnogorskoga PEN-a, u pokušaju da onemogući njegov prijem u Internacionalni PEN. Evo trideset godina poslije toga Pedro nastavlja da zavija na PEN, osvrćući se onako uzgred na „vrijeme apsolutne vladavine DPS-a“, na tadašnje sudstvo i „fašizoidnu“ (sic!) državu!? U tih je 30 godina Pedro baš zahvaljujući takvim sudovima i takvoj državi stekao monopol na knjižarske i izdavačke poslove u Crnoj nam Gori. Krenuvši iz onovremene režimske Pobjede da denuncira i sramoti kolege pisce iz PEN-a, Pedro je prvo prostorije Udruženja književnika Crne Gore, čiji je sekretar bio, pretvorio u magacin za... khm... „tranzit“ oružja u rodnu mu Hercegovinu... Drmao je Pedro tih 90-ih književnom scenom, kontrolisao Grad teatar i druge književne manifestacije, a kad su se krajem 90-ih promijenile okolnosti, našao je način da opstane i proširi svoje trgovačke poslove, sakrivši se iza maske vlastitog brata. Tako je imperija Pedra Uljarevića u toj „fašizoidnoj“ i besudnoj zemlji narastala hraneći se na konkursima, a mnogo češće mimo njih, novcem iz državnoga budžeta, dok su njihove sajmove knjiga i razne manifestacije finansirala razna ministarstva, gradonačelnici, premijeri, što je Pedro uvijek znao vrednovati štampanjem knjiga DPS-ovim visokim funkcionerima.

Ali, vratimo se Pedrovim podmetačinama. Pedro veli „U PEN centru su se mogli lako obavijestiti o tome da je Oktoih, više godina prije nego što su Čirgić i Radoman uopšte čuli za Despu, otkupio prava za to djelo“, elaborirajući potom kako smo mi „hajdučki“ objavili piratsko izdanje „okoristivši se radom“ Slobodana i Zagorke Kalezić, „lažno se predstavljajući kao naučnici koji su sami obavili ovaj posao“. Uzgred spominje kako Čirgić nikad nije kročio u Arhivsko-bibliotečko odjeljenje Narodnoga muzeja, a da sam ja, na osnovu evidencije, tamo bio u dva kraća navrata „kao član komisije za popis“.

Pa hajdemo redom. Crnogorski Zakon o autorskim i srodnim pravima članom 137 definisao je prava prvoga izdavača tzv. slobodnih djela, odnosno djela koja su ostala neobjavljena nakon više od 70 godina od smrti autora: „Lice koje, po isteku imovinskih prava autora, prvi put u skladu sa zakonom izda ili na drugi način saopšti javnosti djelo koje prije toga nije bilo izdato ima imovinska i druga prava koja pripadaju autoru po ovom zakonu.“ Autorska prava na slobodno djelo, dakle, može imati samo prvi izdavač toga djela, a ne nikako neko ko je umislio da je stekao prava prije no je djelo objavljeno. Roman Despa kralja Nikole prvi je put objavljen 2008. godine u izdanju Matice crnogorske i Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, a priredili smo ga za štampu, nakon što smo raščitali autograf koji se čuva u Narodnome muzeju, Adnan Čirgić i ja. Pedrov Oktoih je to djelo objavio 2009. godine, očigledno kršeći Zakon o autorskim i srodnim pravima. Drago mi je, ipak, što i Pedro u svojem tekstu tvrdi da je riječ o jednom istom romanu – iako bezočno laže da smo ga mi od bilo koga ukrali – jer ta njegova tvrdnja o jednoj Despi u suprotnosti je s nalazom vještaka Miodraga Jovanovića, koji je za Pedrove potrebe fabrikovao zaključak da je riječ o dva različita književna djela. Žalosno je što Pedro još jednom zloupotrebljava časna imena Slobodana i Zagorke Kalezić, onako kako je to često radio i u sudnici, pokušavajući da nas optuži da smo od njih „ukrali“ raščitani tekst autografa.

Zbog javnosti, ni Slobodan ni Zagorka Kalezić nijesu potpisani kao priređivači Oktoihovog falsifikovanog izdanja Despe, već su u tome izdanju kao priređivači navedeni izvjesna Vesna Todorović i pop Predrag Šćepanović. Osobe koje nikad nijesu nogom kročile u Arhivsko-bibliotečko odjeljenje Narodnoga muzeja, đe se čuva jedini rukopis romana. Dakle, Pedrovo izdanje Despe, onako kako je objavljeno 2009. godine, nema nikakve veze s istraživačkim radom Slobodana i Zagorke Kalezić. Uostalom, da smo bilo što nečasno uradili kad su u pitanju Slobodan i Zagorka Kalezić, valjda bi javnost o tome bila obaviještena od familije Kalezić, a ne od Pedra Uljarevića!? A to da li smo Adnan Čirgić i ja boravili više puta tokom maja 2008. godine u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnoga muzeja, da li smo tom prilikom kopirali prvi konzervirani dio i pažljivo proučili te raščitali drugi dio rukopisa, svjedočile su na sudu tadašnje upošljenice te jedinice Muzeja. O tome, uostalom, svjedoči i pisani trag – moji potpisi u knjizi evidencije kao korisnika, a ne kao „člana komisije za popis“, što svakako nijesam 2008. ni mogao biti kao neko ko nije nikad radio u Narodnome muzeju.

Trijumfalno brojeći i množeći prevarom stečene peneze, Pedro u svojem tekstu euforično podvriskuje da je njegov Oktoih jedini vlasnik autorskih prava na roman Despa kralja Nikole, ali i ta mu je „istina“ kao i sve ostale. Sudski spor o kojemu je riječ nije okončan presudom u korist Pedra koja bi potvrdila to što on tvrdi, no procesnim rješenjem – da se tužba smatra povučenom ne zato što je Oktoih zakonito stekao autorska prava, već zato što se advokat tužbe nije pojavio na ročištu.

Kad se čovjek osvrne iza sebe i pogleda ovih 30 godina zaokruženih Pedrovim režanjima na PEN, ništa mu ne preostane do da se priśeti riječi Mustafe Madžara i konstatuje da su ovo uistinu – Pedrova vremena.