Kad v.d. direktora u neku ruku zaudara

Za Antenu M piše: Ella Abramović

Nomen est omen! Ime je znamenje. Kada je podgorička škola „Marko Miljanov“ prije više od pet decenija dobila ovo ime, sigurno su tadašnji kumovi htjeli da karakter i sudbina ove škole budu u duhu svega onoga što Marko oličava do današnjega dana. Učenici ove škole sigurno znaju da objasne njegovu čuvenu izreku o čojstvu i junaštvu i pokažu mjesta u školi gdje je ona istaknuta.

Silno se, pak, nadam da učenici  te škole ne znaju kako se zove njihov aktuelni v.d. direktora. Sasvim suvišna, nebitna  informacija, kao i osoba koju označava. Ako im i jeste u memoriji - jer djeci (iz ove, a i prethodne škole u kojoj je radio) sigurno nije promaklo da mu nedostaju vaspitanje i elementarna  samokontrola, i da ga ne krase entuzijazam koji najviše učini da djeca vole da uče -  po njihove mlade duše bi dobro bilo da ga što prije "delete"-ju, zaborave.  (Ukoliko ga tehnička ministrica, uprkos svemu, brzo ne postavi i za direktora!)

Davno smo naučili da sve što organizam ne iskoristi i ne treba mu - izbaci se. Rano naučimo i kako se izlučevina oslobađamo i umijemo to da kontrolišemo. Jednostavno – naučimo da one stvari ne radimo u gaće. Porastemo, pa zaboravimo, a veliko je to postignuće u odrastanju i moćno se osjeća dijete kad time ovlada. U suštini, osjeti da može da kontroliše tijelo i mišiće, i na ovaj način. Pa se uče i druge kontrole.

V.d. direktora, dobrano u petoj deceniji i s najmanje dvije decenije prakse (teško đacima!), ne kontroliše ni te, ni druge mišiće – one koji pokreću jezik, a s kontrolnim tornjem u mozgu. Poput onemoćalog Joce, predstavnika nam u UNESCO Komisiji, v.d. izasipa izlučevine svoje agresije, zlobe, mržnje, frustriranosti na jednu ženu, građanku, prosvjetnu radnicu, sasvim slučajno i poslanicu. Ne umije v.d. drugačije kad mu nije po volji – jer sve drugačije zahtjeva silnu moždanu aktivnost, ali i vrlost. S odsustvom svake kontrole, v.d. ni nas ne stavlja pred složene misaone zahvate; on ne ostavlja sumnju o tome ko je i kakav je.  

Svaka škola ima etički kodeks, usvaja ga Školski odbor, i obavezna je da ga primjenjuje. Cilj je da se osigura onaj stepen profesionalne i moralne odgovornosti koji nastavnik mora da ispoljava u svim situacijama i u svim relacijama, u školi i van nje. Očekujemo to od škole sa slavnim imenom, i ne samo zbog toga. Do tada, nekoliko stotina djece će svakodnevn srijetati v.d.-a koji kaže da se „u neku ruku pokajao“, u stvari se uneredio toliko da zaudara na sve strane.