Putin se preračunao u mnogim stvarima: Jesu li mladi Rusi spremni na život u većoj verziji Sjeverne Koreje?

Piše: Vlado Vurušić

Dok ruska djeca svakodnevno izlaze na antiratne proteste, njihovi roditelji u svojim domovima upijaju Putinovu propagandu.

Glomazni ruski tenkovi uništavaju ukrajinske gradove, a Rusija je u sve većoj izolaciji pritisnuta razornim ekonomskim sankcijama. Putinovi zadrigli medijsko-politički propagandisti s dopuštenih i kontrolisanih TV ekrana svakodnevno uvjeravaju Ruse da su oni posebna sorta, da im sankcije ne mogu ništa te da svijet ne zna što sve Rusi mogu podnijeti i pretrpjeti za Rodinu i Putina, da ih sankcije mogu samo ojačati te da im te zapadne krpice nikada nisu niti bile potrebne.

Rusi su od posebnog materijala i boli ih neka stvar za zapadne sankcije. Uglavnom to govore oni kojima se zapljenjuju vile i jahte koje su imali po Evropi i Karibima, koji govore o "pravom ruskom proizvodu" dok se voze u Mercedesima, a kuće grade od skandinavskog građevinskog materijala i opremaju ih italijanskim namještajem. No, je li baš tako? Jesu li današnji Rusi, pogotovo mladi, spremni na toliku žrtvu, otpadništvo i izolaciju od Evrope te getoiziranje njihove zemlje u veću verziju Sjeverne Koreje?

Ionako je i u Rusiji evidentno raslojavanje generacija i sukob djece rođene nakon raspada SSSR-a i njihovih roditelja, koji još uvijek imaju uslovni refleks na nekadašnja vremena represija i nestašica.

Dok djeca svakodnevno izlaze na antiratne proteste, njihovi roditelji u svojim domovima upijaju Putinovu propagandu. Kućna atmosfera je narušena, došlo je do barikada u svijesti istih porodica. Hoće li i žele li Rusi pristati na to da budu strašila Evrope, da se susreću s prezrivim pogledima i da ih poklopi optužba i sram kolektivne krivice i demonizacije.

Kilometarski redovi posljednjeg dana zatvaranja McDonald'sa, opustošene Ikeine prodavnice, masovna kupovina laptopova i telefona, razgrabljeni "firmirani" butici sa zapadnjačkom robom pokazuju jedan drugi mentalitet nove generacije Rusa.

U ovih posljednjih tridesetak godina Rusi su zaboravili na nestašice, deficite, uzaludno stajanje u redovima. Putuju svijetom, broj Rusa koji govore strane jezike narastao je do neviđenih razmjera, uprkos autoritarnom režimu Putina ipak su osjećali sebe dijelom Evrope, a sada im se sve to oduzima, zbog razloga koji im nije jasan i s kojim se ne mogu identifikovati - rata u Ukrajini.

Na njima se sada najbolje oslikava ona stara jevrejska ili čija li već upozoravajuća poslovica - dao Bog da imao, pa nemao. Sada Rusija ulazi u fazu drugog prokletstva te stare poučne poslovice. Današnja mlada generacija Rusa nije ona njihovih djedova i roditelja koji u vrijeme izolacije SSSR-a nisu znali za drugo i sav njihov svijet i obrazac života su im bile laži servirane u Pravdi, rezolucijama CK KPSS-a i priprostoj sovjetskoj televiziji.

Sada, odnosno tokom zadnjih 30-ak godina Rusi su naučili, vidjeli i osjetili nešto sasvim drugo - opipali su što znači imati i u materijalnom smislu. Mnogi će reći da nije važno materijalno nego duhovno, ali danas mladim stanovnicima Moskve ili Sankt Peterburga nuditi "korijenje" za jelo i zlokobnu diktaturu u pohabanom isluženom sovjetskom celofanu u zamjenu za banalnu Pizzu Hut i spotove s YouTubea možda nije prolazna opcija.

Nije stvar samo u Coca-Coli, Mercedesu ili Netflixu, već u mogućnosti da otputuješ u neke daleke krajeve (Rusi su bili veliki turistički putnici u posljednjih 30 godina i rado viđeni na svjetskim meridijanima), da se informišeš i obrazuješ negdje drugdje, da pratiš trendove, od naučnih do modnih, prema vlastitom izboru i interesima.

Izrasle su generacije koje ne da ne znaju što su to nestašice nego im je to daleka prošlost za koju znaju tek po anegdotama njihovih baka i djedova. Danas, u Putinovoj Rusiji koja je povela bezočni agresorski rat, život TikTok i Instagram generacija okrenuo se naglavačke.

Nije stvar samo u Big Macu ili Ligi prvaka, niti u dostupnosti informacija, knjiga, filmova, putovanja, muzike, školovanja u inostranstvu, ili jednostavnog druženja s nekim drugim i drugačijim, i svega onoga čega su bili lišeni njihovi roditelji u ime nekakvih viših ciljeva i ideologije, da bi onda sve to propalo i raspalo se uprkos stezi, isposništvu, neimanju i odricanju.

Možda sve to nije bitno, ali što kada ti se oduzmu sve te stvari i mogućnosti koje su ti bile dostupne i koje si podrazumijevao, a stvarnost postane da nisi više dio svijeta kojem želiš pripadati. Stvari koje su im bile obične i o čijoj dostupnosti nisu razmišljali sada su im odjednom preko noći postale daleke, a zapravo su tako blizu.

Svaka strana informacija je nedostupna, rijetki nezavisni mediji su isključeni, a svako ko se ne pridržava službenih izvještaja rizikuje prinudni rad i zatvor. Rusi jesu evropski narod, njihova kultura jeste dio tog prostora, a sada im to Vladimir Putin i njegova klika oduzimaju i žele na njihova leđa strovaliti posljedice rata i sankcija.

Putin se preračunao u mnogim stvarima kad je krenuo u bezglavu ratnu avanturu, a jedna od tih silnih pogrešnih kalkulacija je i što nije predvidio reakcije vlastitih građana, pogotovo mlađih i u urbanim sredinama.

Izlazak na antiratni protest veliki je rizik za svakog Rusa. Zna da ga tamo čeka već spremni pendrek, mjesto u marici i ostrašćeni sudac starije generacije koji će im s nepodnošljivom lakoćom dosuditi drastične zatvorske ili novčane kazne.