Ostaju li ikone i ikononosci u našim školama?

Za Antenu M piše: Milena B. Martinović

 Posljednjih dana poluprazni rafovi sa brašnom i uljem u radnjama izazivaju mučninu i tjeskobu. Kad to vidim, bude mi nažalost sve jasno. Đe smo, što smo... i koja nam je ura.

Realno gledano može da izgleda i kao sudnja. Zbog ruske agresije na Ukrajinu, zbog ruske prijetnje svima koji ne podržavaju rušenje gradova, ubijanje civila, smrt đece i sve strahote ovoga rata. Zbog činjenice da je sudbina čovjekova u rukama vođa hladnog i tupog pogleda, kao i zbog činjenice da su među nama ljudi koji sve to podržavaju. Javno, pritajeno, tajno... Nema razlike. Sve za „braću Ruse“.

Kad Milan Knežević u tv emisiji kaže da „Demokratski front doživljava Crnu Goru kao svoju kuću“, nedvosmisleno, mada možda nesvjesno, šalje poruku javnosti da mu Crna Gora nije kuća već „kao ... kuća“. Porazno, ali istinito. Ogolio je suštinu i cilj djelovanja svojih istomišljenika u Crnoj Gori.

Evropska javnost i zvaničnici potonjih dana otvaraju oči i počinju da sagledavaju prilike na Zapadnom Balkanu onako kako je trebalo da ih vide mnogo ranije. Prije ruske agresije na Ukrajinu Dritan Abazović je možda imao snagu da se okrene za 360 stepeni uz podršku proevropskih snaga spolja i iznutra. Sada se, međutim, našao zaglavljen između dva politička pola, između dvije istorijske, kulturne i vrijednosne suprotstavljenosti.

Može li neko ko je „ekspertsku“ vladu sastavljao u bogomolji, uz nadzor crnih mantija i dugih brada, odjednom postati istinski vizionar evropske perspektive i odreći se tako lako svega što je baštinio u doba svoje „relaksiranosti“ kad su se negirale crnogorska država, nacija, jezik, crkva, istorija, kultura i tradicija? Ko još može vjerovati da je takav politički i prije svega vrijednosni i moralni transfer, takva transformacija moguća?!

Insistiranjem da u vladu uđe SNP, Dritan nastoji da balansira kao cirkusant na žici. No, hod po tankoj žici ne traje dugo i stalno mu prijeti pad. Političke snage kojih bi se u ovome trenutku morao odreći, jer su prijetnja građanskoj i slobodnoj Crnoj Gori, postavljaju novome mandataru uslove koga još može, osim njih, uključiti u vladu. Đe je onda boljitak?

Crna Gora ne smije dozvoliti da joj najvažnijim resorima i državom upravljaju oni što negiraju crnogorske nacionalne odrednice i vrijednosti, što su se u tuđoj crkvi zaklinjali da će raditi protiv Crne Gore. Stoga, ako ima mudrosti, a prijeko mu je potrebna, mandatar neće smjeti ni da misli ni da se ponaša relaksirano.

Ako na čelo Ministarstva prosvjete postavi kadar SNP-a, možemo računati da je Bratićkina protivzakonita smjena direktora svih obrazovnih ustanova u zemlji u potpunosti uspjela. Sudovi već donose i donosiće presude u korist smijenjenih direktora jer zakon je zakon. Samo što ga je Bratićka gazila; i to vjerovatno štiklom, kako je javnost nedavno saznala. Vesnin nasljednik ili nasljednica iz SNP-a nastaviće istu politiku, možda u nešto sofisticiranijoj varijanti (što nije teško), ali razlike neće biti. Novi direktori koje ovih dana odlazeća ministarka užurbano postavlja na četvorogodišnje mandate ostaće na svojim mjestima kao i ogroman broj nastavnika litijaša koje je zaposlila.

U školama će, dakle, ostati ikone i ikononosci. Da uče našu đecu pogrešnim vrijednostima – da ne poštuju svoju zemlju, himnu, zastavu, grb, građanske vrijednosti, multietničnost, multikonfesionalnost.

I što onda? Koliko će potrajati negiranje i potiranje crnogorskog identiteta? Ima li tome kraja?

Koliko je važno imati odgovornu vladu ovih dana vidimo i po sramnom ćutanju odlazeće vlade i nereagovanju na Odluke Evropske komisije da se zabrani emitovanje medija koji propagiraju vojnu agresiju, ubijanje civila, bombardovanje bolnica i porodilišta. Za ignorantski odnos Kripokapićeve apostolske vlade izgleda je zaslužna opet ministarka Bratić sa svojim proruskim ministarskim lobijem.

Na kraju, očekivati od Dritana Abazovića kao vicepremijera odlazeće i mandatara nove vlade da će štititi interese svih crnogorskih građana, da će sačiniti vladu koja će se temeljiti na proevropskim, građanskim i modernim vrijednostima isto je što i čekati Godoa.

Još jedna zaludnja rabota u stilu „ovo đeca ne bi poslovala“.