Rat i (ne)mir

Za Antenu M piše: Boro Vučinić, bivši ministar odbrane i ambasador CG u Hrvatskoj

Nema sumnje da je cio svijet jedinstven u ocjeni da su makar dvojica ruskih velikana planetarno književno dobro. Nije teško pretpostaviti da je riječ o Lavu Nikolajeviču Tolstoju i Fjodoru Mihailoviču Dostojevskom. Tako, Tolstoj, pisac epohalnih djela, među kojima posebno mjesto zauzima „Rat i mir“, kaže da „u čitavoj istoriji ne postoji rat koji nije bio plod djelovanja vlade, vlade same, nezavisno od interesa naroda, kome je rat uvijek štetan, čak i kada je uspješan“. Suprotno, Dostojevski u posveti knjizi „Rusija i Evropa“, velikog zagovornika panslovenstva, Nikolaja J. Danilevskog kaže da, „slovenofilstvo, osim ujedinjenja Slovena pod vođstvom Rusije, označava i sadrži duhovni savez svih onih koji vjeruju da će naša velika Rusija na čelu ujedeinjenih Slovena reći čitavom svijetu, čitavom evropskom čovječanstvu i njegovoj civilizaciji, svoju novu zdravu riječ, riječ koju svijet još nije čuo“. Nadahnut ovakvim literarnim nasljeđem svojih slavnih sunarodnika, Putin tu zdravu riječ, već trideseti dan izgovara beskrupuloznim i krvavim razaranjem neposlušne bratske Ukrajine.

Prije nego što se, iščitavajući brojne suvisle analize i stajališta respektabilnih autora, pokuša doći do odgovora što je to što pokreće Putina, valja se osvrnuti na njegov razvojni politički put od 2000. godine kada je gorljivo ostvario pobjedu na predsjedničkim izborima u Rusiji. Tada su, ne prepuštajući ništa slučaju u nadmetanju sa svojim protivkandidatima, gradonačelnikom Moskve Jurijem Lužkovim i bivšim ruskim premijerom Jevgenijem Primakovim, mediji koji su bili pod kontrolom vlade objavili kompromitujuće informacije o njihovom političkom i ličnom integritetu, što je rezultiralo odustajanjem od izborne trke njih dvojice. Prilikom predsjedničke inauguracije u Kremlju Putin je održao borbeni govor, naglašavajući da će za Rusiju izboriti zasluženo mjesto u svijetu, a da je raspad SSSR-a za njega bila “najveća geopolitička katastrofa XX vijeka Tom prilikom dobio je i blagoslov od Borisa Jeljcina i patrijarha Ruske pravoslavne crkve Alekseja ll, te i na taj način crkvu učinio nezaobilaznim subjektom njegovog političkog života. Putin je ubjeđenje o neupitnosti postojanja Sovjetskog Saveza ponio još kao mladić iz kuće, s obzirom na to da mu je otac bio učesnik ll Svjetskog rata, a đed lični Lenjinov kuvar. Takav osjećaj ga očigledno nikad nije napuštao, što je snažno isticao od prvog dana svog radnog angažmana u nekadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj, gdje je radio kao obavještajac KGB. Tokom vladavine Mihaila Gorbačova, kako piše poznati britanski rusista, akademik Robert Servis, Putin je bio zapao u malodušnost smatrajući da će, po njegovom doživljaju, glavni učinak sovjetske Perestrojke biti uništenje jedne velike, moćne zemlje, njene ekonomije i društva.

Ako se pođe od ovih činjenica, koje jasno upućuju u kom smjeru je oblikovana Putinova geopolitička vizija, onda će se lakše doći do održivog odgovora na pitanje zašto se Ukrajina, kao druga po veličini, od ukupno 15 bivših republika nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, upravo sada se našla na ruskoj osvajačkoj agendi.

Vrijedno je podsjetiti se da je Sovjetski Savez bio moćna država koja je dala nemjerljiv doprinos u borbi protiv nacističke Njemačke i sila Osovine, s 27 miliona žrtava, među kojima je 14 miliona civila. Sovjetski Savez je pretrpio najveće gubitke u Drugom svjetskom ratu i ta činjenica se nikada nesmije zaboraviti. Međutim, njegove kasnije vojne invazije i djelovanje u Hladnom ratu su drugačije obilježili globalnu istoriju, ali ne na pozitivan način. U Evropi su posebno ostale zapamćene intervencije Sovjetskog Saveza u Mađarskoj i Čehoslovačkoj.

Sovjetski Savez je napao Mađarsku 1956. godine, samo zato što su Mađari željeli veći stepen autonomije u odnosu na istočni blok. Tada se na hiljade radnika i studenata okupilo na ulicama Budimpešte, kako bi protestvovalo protiv staljinizma, tražeći slobodu govora i slobodne izbore. Mađarska vlada je revoltirano najavila izlazak iz Varšavskog pakta i proglašenje neutralnosti zemlje, a premijer Imre Nađ postao je vođa ustanka. Ubrzo nakon toga, partijski sekretar Jánoš Kádár je osnovao tzv. Radničku revolucionarnu vladu i pozvao sovjetske trupe da mu pruže pomoć. Upravo taj poziv, kao i cijeli antisovjetski sentiment u Mađarskoj, izazvao je žestoku reakciju SSSR-a. Sovjeti su, tenkovima ušli u Budimpeštu i započela je neravnopravna borba u kojoj je poginulo oko 2500-3000 ustanika. Vođa ustanka, premijer Nađ, osuđen je na smrt i pogubljen, a oko dvjestopedeset hiljada disidenata prebjeglo je, većinom u Austriju i tadašnju Jugoslaviju. Novi premijer postao je Jánoš Kádár koji je odmah uspostavio diktatorski režim. To je bio sukob koji je šokirao svijet i zbog kojeg se 1991. godine reformatorski sovjetski lider Mihail Gorbačov službeno izvinio za počinjena nedjela u Mađarskoj.

Dvanaest godina nakon događaja u Mađarskoj, Sovjeti su ponovo vojno intervenisali 1968. godine, ovoga puta u Čehoslovačkoj. Napad na Čehoslovačku izvršen je od strane vojske Varšavskog pakta. Sovjetske, poljske, mađarske i bugarske snage sa preko pet hiljada tenkova umarširale su u glavni grad Prag, kako bi slomili ono što su smatrali opasnim političkim razvojem događaja koji se zbiva u sferi geopolitičkog uticaja SSSR-a. Moskva sa svojim saveznicima iz varšavskog bloka je prvog dana invazije na Čehoslovačku poslala dvjesta hiljada vojnika, da bi se taj broj kasnije popeo na nevjerovatnih šesto hiljada. Posljednje sovjetske vojne snage napustile su Prag tek 1991. godine. Tadašnji čehoslovački lider Aleksandar Dubček  pozvao je narod da ne pruža otpor, čime su izbjegnute još veće žrtve. Statistički podaci govore da je u slamanju Praškog proljeća ubijeno 137 civila.

Naredna velika intervencija Sovjetskog Saveza dogodila se u Avganistanu 1979. godine. Rat je trajao punih devet godina. Sovjetski Savez je okupirao Avganistan sa ciljem da održi na vlasti marksističku vladu, koju je podržavala Moskva. Nakon što se dogodila invazija izbio je rat, koji je okončan 1989. godine povlačenjem sovjetskih trupa, kojima su nanijeli poraz avganistanski borci, koje su tada podržavale SAD. Skoro petnaest hiljada sovjetskih vojnika i približno 1.2 miliona Avganistanaca je poginulo u ratu, zbog čega se taj rat nazvao "ruskim Vijetnamom".

Ovo su samo neki primjeri, kako su Sovjeti zavodili red i mir u Evropi i svijetu.

Što traži Putin sada? On želi snažne garancije da NATO neće nikad u svoje članstvo primiti Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju. Kako bi ponovo uspostavila jak uticaj, Rusija sada želi da redizajnira evropsku bezbjednosnu arhitekturu i proširi svoj geopolitički opseg.

Još 2014. godine, poznati američki političar i diplomata Henri Kisindžer napisao je vrlo studiozan tekst iznoseći koncept za rješavanje ukrajinske krize. Tom prilikom je između ostalog rekao da, “ako Ukrajina želi da preživi i napreduje, ona ne smije da bude ispostava nijedne strane protiv one druge – trebalo bi da funkcioniše kao most između njih. Zapad mora da shvati da za Rusiju, Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska istorija je počela u onome što se zvalo Kijevska Rusija. Odatle se širila ruska religija. Ukrajina je vjekovima bila dio Rusije, a njihove istorije su se prije toga preplitale…”

Nakon ovog krvavog napada Ruske Federacije na Ukrajinu, koji se pojačava iz dana u dan, teško da Kisindžerov koncept može uopšte više imati ikakvu održivost, a još teže da Rusi i Ukrajinci mogu ponovo biti braća, barem ne za duži period.

U Moskvi su prethodnih dana hokejaši poslije utakmice izašli na led i napravili veliko slovo 'Z'. Sa tim simbolom je ruska okupatorska vojska 24. februara ove godine ušla na ukrajinsku teritoriju. Čitava 'ledena' sportska arena u Moskvi je tim simboličkim gestom gromoglasno podržala agresiju na Ukrajinu. Navedeno je potvrda da sankcije uvedene protiv Rusije nijesu uznemirile u dovoljnoj mjeri rusko društvo, stoga je Alijansa na prekjučerašnjem Samitu u Briselu poručila da one moraju biti puno jače i djelotvornije.

Ne može se reći da je strah od eskalacije sukoba na Balkanu pretjeran, posebno ako se ima u vidu da je takvo upozorenje na dnevnoj agendi čelnika NATO i EU. To piše i u "Strateškom kompasu" Evropske unije, najvažnijem dokumentu o viziji bezbjednosti Evrope u narednoj deceniji. Region je i dalje opterećen sa pregršt otvorenih pitanja koja se provlače od perioda rata. Bosna i Hercegovina se nalazi u najvećoj političkoj krizi od uspostave mira, a odnosi između Srbije i Kosova nijesu ni blizu normalizaciji, uprkos tome što EU više od deceniju pokušava kroz dijalog doći do rješenja.

Crnogorska vladajuća elita, već drugu godinu za redom daje tom zapadnobalkanskom mozaiku nestabilnosti nesebičan doprinos. Blokada institucija onemogućava izbor nove vlade, a stvari se dramatično komplikuju, ne samo na našim prostorima, već kako svakodnevno svjedočimo kroz slike ratnog užasa, i na tlu Evrope, kao nikad u zadnjih osamdeset godina. Pitanje na koje nikako ne uspijevamo dati odgovor, jeste kada ćemo se početi državno odgovorno ponašati i shvatiti  ozbiljnost trenutka u kojem živimo.