OFANZIVA NEZNALICA I DEMAGOGA

Piše: Slobodan Jovanović Crnu Goru neće učiniti boljom i bogatijom razni bečići koji nude demagoške i prevaziđene obrasce koje je vrijeme odavno pregazilo, a struka odavno odbacila kao ekonomski neefikasne.

U vremenima kad još nije srp i čekić zamjenjen srpstvom i čekićarstvom, moju malenkost i saučesnike pratio je imidž subverzivnog i dekadentnog, kao primjer lošeg uticaja Zapada na socijalističku omladinu i podrivanja temelja „napravednijeg društvenog sistema u istoriji“.

Liberalizam šezdesetih godina prošlog stoljeća sadržavao je i takve simbole kao što su „maovke“ ili slike Che Guevare, koje prije mogu biti simboli masovnih ubica. Problem je što, vjerujem, niko od „nosilaca“ tih simbola ne bi volio uživati u praktičnom ispoljavanju ideja Mao Zedonga ili Che Guevare.

Bilo bi lišeno smisla da i danas, nakon iskustva koje smo imali, i dalje baratamo lijevim idejama na nivu simbolike i svodimo ljevicu na reminisenciju na vremena u kojima smo živjeli mnogo siromašnije nego danas, u kojima smo uglavnom trošili male plate na osnovne životne potrebe, dok nas danas mobilni telefoni više koštaju nego što su primanja u nekim dalekim zemljama.

Śećam se svojih putovanja u Rumuniju 80-tih godina prošlog stoljeća, kada su po domaćinstvu mogli da troše 1 (slovima: jedan) kilovat dnevno, kada su rizikovali da ih psi državne bezbjednosti rastrgnu dok su se tukli da kupe vegetu od švercera iz Srbije, ... Nije rijetko da mnogi Rumuni pričaju o tim vremeni sa nostalgijom!?

Socijalizam je propao jer je bio ekonomski neodrživ! I to je aksiom koji se ne dokazuje niđe u svijetu, nadam se da neće ni u Crnoj Gori. Problem sa državnim i društvenim kapitalom je što u razvijenoj fazi stvara neracionalnu ekonomiju, socijalizuje gubitke i vodi društvo ka sve većem i većem siromašenju.

I to je problem nove ljevice što ne daje nikakve odgovore po pitanju ekonomske održivosti, globalizacije i održanja u uslovima slobodnog tržišta. Oni koji zagovaraju zatvaranje svojih ekonomija na tragu su obnove iskustva kroz koje je socijalizam već prošao. To izuzetno važi za crnogorsko tržište koje, brojem stanovnika, teško može istrpjeti ozbiljniju proizvodnu ponudu koja može obezbjediti ekonomski opstanak privrednim subjektima u zatvorenom tržištu.

Naravno, treba imati na umu da svaka zaštita sopstvenog tržišta povlači i otežani izvoz u druge zemlje. Crna Gora ima svoju šansu jedino u svjetskoj podjeli rada, nudeći isključivo ono što predstavlja njenu prednost.

Zanošenje idejama o nekakvoj velikoj industriji, fabrikama, u uslovima kada samo u sopstvenom okruženju i u uslovima slobodnog tržišta, posebno regionalnog, imamo konkurenciju koju ne možemo pobjediti, ni radnom snagom i njenom cijenom, ni stimulacijama, ni tehničkim obrazovanjem, niti transportnim pogodnostima,...

Neshvatljivo je u kojoj mjeri ekonomska demagogija nailazi na plodno tlo među građanima Crne Gore. Bez problema je moguće sastaviti listu onoga što biračko tijelo želi čuti i prikupiti podršku. Svaki glas razuma i stručnosti lako je ućutkati političkim etiketiranjem.

I onda imamo gomilu mediokriteta koji dominiraju na političkoj i nevladinoj sceni, koja produkuje javno mnjenje u kojem nema ni naznaka razuma i koja nudi građanima Crne Gore ideološke matrice koje sigurno vode Crnu Goru u ekonomsku neizvjesnost. Kokošjem śećanju se poturaju mitovi o nekadašnjoj uspješnoj crnogorskoj privredi, koja je, btw. često znala da pravi gubitke na godišnjem nivou koji su prevazilazili ukupan fond plata koji je isplaćivan radničkoj klasi Crne Gore.

I to u uslovima tržišta od 25 milona, zabrane uvoza robe široke potrošnje, enormnih uvoznih carina i zaštitom tržišta ... (Pogledati carinski tarifarnik iz doba socijalizma.)
Inflacija, novčana emisija, savezni fondovi za likvidnost političkih organizacija, fondovi za razvijene, rješavali su pitanja crnogorskih dubioza. Tega više ni, što bi rekli Dalmatinci.

„Srećna“ okolnost je bila i to što je radna snaga u Crnoj Gori bila najslabije plaćena u negdašnjoj SFRJ. Najbolju sliku socijalističke „efikasnosti“ predstavlja KAT/KAP koji je izgrađen u Podgorici, dok su se rudnici boksita nalazili u okolini Nikšića. Dakle, vozila se zemlja u kojoj je bilo rude boksita od Nikšića do Podgorice. Stranci su sprdali sa tim. Fizibiliti studije su počinjali rečenicom: „to je kraj u kojem ima veliki broj nezaposlenih“.

Čini se da je to nekima i danas način razmišljanja, kao da nam je malo fabrika čiji su gubici padali na teret čitavog društva. Ili građani Crne Gore misle da se budžet Crne Gore puni iz nekih misterioznih izvora, a ne, između ostalog, i iz akciza za gorivo. U kojoj mjeri se ne živi u realnom svijetu govori i činjenica da nikome ne pada na pamet da izvede računicu kolike gubitke ima Crna Gora zbog prouzrokovanja političke krize posljednjih godinu i četiri mjeseca!? Bez ikakve reakcije su prošle i neke izjave stranih investitora da su odustali od predviđenih investicija dok se ne razriješi politička kriza. Ili neko misli da kapital voli političke krize?

Crna Gora nema sopstvenu akumulaciju! Privredne investicije u Crnoj Gori uglavnom zavise od stranih ulagača. A oni će ulagati samo u zemlju koja će biti politički stabilna, bezbjedna, pravno uređena, ... Naravno, i u sektore u kojima mogu ostvariti profit, ma koliko se to ne sviđalo mnogim stanovnicima Crne Gore.

Oni koji sanjaju „divlje plaže“ po crnogorskom primorju, ne mogu tražiti evropski standard, već standard koji važi u divljinama. Vladimir Gligorov, možda i ponajbolji ekonomista sa ovih prostora, sprdajući se sa ideološkim pogledima na ekonomsku suverenost u odnosu na strane ulagače u zemlje regiona, rekao je da je neka zemlja suverena ukoliko u njoj preduzeća ostvaruju profit. Sve ostalo su restlovi svijesti iz vremena petoljetki i „stranih neprijatelja“.

Polemika, možda i najzanimljivija u regionu, vodi se između poznate srpske istoričarke i antropologa, Latinke Perović, i pozorišnog reditelja i kolumniste beogradskog Danas-a, Zlatka Pakovića, upravo na temu evoluciju Latinke Perović u odnosu na vremena 80-tih i socijalizma. Naime, Paković zamjera Perovićki na tome što je svoju viziju komunističkog društva zamjenila liberalizmom i kapitalizmom kao jedino ekonomski uspješnim društvom, odnosno, što je realnost u kojoj živimo proglasila kao poželjno društveno organizovanje, zanemarujući, po Pakoviću, da realnost u kojoj živimo ne može biti ideal ka kojemu treba da težimo. I, u kontekstu toga, on smatra da socijalizam nije mrtva ideja.

Kao neko ko je ubijeđen da novac može biti mjera vrijednosti jedino na tržištu roba i usluga, a ne u sferi kulture i ideja, i sam vjerujem da je najvažniji posao današnje i svih budućih ljevica, kojoj na svoj način pripadam, pronalaženje te magične formule privredne efikasnosti i društva redistributivne pravde, socijalne brige, ljudskih prava, slobode misli, obrazovne i kulturne odgovornosti, uz sve dostignute civilizacijske standarde. Mnogi ekonomsti lijeve orjentacije misle da je kenzijanizam upravo ta formula u ekonomskom dijelu razvoja socijalističke misli. Kapitalizam je nesporno ekonomski najefikasniji društveni sistem, ali je odavno lični interes zamjenila gramzivost, te ga to čini etički sve problematičnijim.

Crna Gora, sigurno, nije prostor sa koga će krenuti epohalne promjene na planeti, niti može uticati na globalne tokove. Ideološke budalaštine kojima su zasuti građani Crne Gore, priče o uništenim fabrikama, državnim razvojnim fondovima, državnim ulaganjima u proizvodnju, samo su demagoški recept za prevaru građana. Čak je i Vojislav Koštunica, pa i Aleksandar Vučić, shvatio dolaskom na vlast da ne postoji drugi način do opšte privatizacije i privlačenja stranih investitora.

Privatizacije, jer postojanje dualiteta u svojinskim odnosima samo znači siromašenje jednog na račun drugog. Pogađate ko se tu bogati i na čiji račun. Da su fabrike valjale – našle bi odavno kupca! Očekivati od države da ih održava u životu, notorna je besmilica koju bi plaćali građani, a bez ikakvog krajnjeg efekta.

Privatizacija, niti stana ulaganja, nijesu neoliberalizam!! Kao i sve ostalo, one mogu biti dio neoliberalnog koncepta društva, ali same po sebi one to nijesu. Proglašavanje ekonomske politike za neoliberalnu samo zato što je sprovedena privatizacija i što se privlače strani ulagači koji uzimaju u zakup dio teritorije na određeni poeriod, duboko je pogrešno i ima nečasne ciljeve.

Ko god da bude śutra vlast, na isti način kako su to shvatili Koštunica i Vučić, MORAĆE, u osnovi, da vodi istu ekonomsku politiku. Prosto, ne postoji drugi način niti u ekonomiji postoji perpetuum mobile.

Pitanjem kriminala i korupcije treba da se bave pravosudni organi, da se ne bi zloupotrebljavalo u obesmišljavanju činjenice da Crnu Goru neće učiniti boljom i bogatijom razni bečići koji nude demagoške i prevaziđene obrasce koje je vrijeme odavno pregazilo, a struka odavno odbacila kao ekonomski neefikasne.

A povećanje akciza na gorivo shvatite kao račun koji ekonomija ispostavlja za izgubljenju godinu i po. Kao i bahaćenje sa penzijama za anticivilizacijski zakon kojim se žene plaćaju da budu „rodilje“ i domaćice, saglasno srednjevjekovnom poimanju žene kod mnogih političkih aktera, koji, po sopstvenom priznanju, savjete traže od arhiepiskopa SPC u Crnoj Gori.