Za Antenu M piše: Nikola Popović
Nema homo balcanicusa koji nije čuo za Otvoreni Balkan. Premda se u trenutnoj geopolitičkoj situaciji njegova opstojnost dovodi u pitanje, s obzirom na rat u Ukrajini i sve oštriji sukob Istoka (Rusija) i Zapada (NATO), on predstavlja zanimljivu i na svu sreću neostvarivu političku agendu dvaju velikonacionalnih projekata – albanskog i srpskog. Koncept osmišljen od strane vožda (prvo)srbijanskog Aleksandra Vučića i Edija Rame, albanskog mu haute couture kolege te aminovan od Zorana Zaeva, negdašnjeg premijera Śeverne Makedonije u osnovi ima jedan cilj: prepuštiti balkanske prostore oligarsima balkanskim. Što se iza ekonomske liberalizacije ukriva težnja za nacionalnom dominacijom, bilo srpskom bilo albanskom, ne čudi nikoga – ni u Beogradu ni u Tirani. Dok su oni pod barjakom „otvorenobalkanskim“ preporučivali dobroželateljnim građanima novi i ujedinjeni Balkan, naša draga patrija je, gle čuda, ćutala.
Da li je nemuštost crnogorske administracije rezultat dalekosežnijeg strateškog promišljanja s geslom „zabolje nas – mi smo NATO“, potajnih očekivanja da će se na talasu klerikalne revolucije lagano uploviti u mutne „otvorenobalkanske“ vode ili je posrijedi nešto treće? Što se nije – primjera radi – koji od kuražnijih političara isprsio pa cijeloj ekipi balkanskoj ispostavio maksimalistički uslov? Crna Gora na čelu Balkana – Balkan pod Crnom Gorom? Kao odgovor na predvidljivo dosadnu i čini se vrlo opasnu vučićevsko-ramovsku viziju Balkana – malko Velika Srbija, malko Velika Albanija – naši su političari propuštili da „istorijski legitimitet“ potraže u drevnoj Balkanskoj federaciji ili skraćeno BALKI! Nju je literarno uobličio niko drugi do tvorac Drakule, irsko-engleski pisac Brem Stoker – prije ravno 113 godina!
Nema homo balcanicusa koji nije čuo za Drakulu. Iz spoja karpatsko-transilvanijskog krajolika i mitskog bića srpskog imena (vampir) nastao je jedan od najpoznatijih „world wide“ proizvoda Poluostrva. Za razliku od Drakule, koji u svakidašnjicu britansku unosi balkansku „krvopijsku“ mistiku, u daleko manje poznatom romanu „Gospa sa pokrovom“ (1909) britanski kosmopolitizam i imperijalizam stižu na Balkan – i to u Zemlju Plavih planina, odnosno fikciji prilagođenu Crnu Goru! Dok bljedoliki Rumun „velikija zuba“ sije strah i trepet po civilizovanom Londonu, dotle gorostasni Škot Rupert Sent Ledžer, istraživač i pride milioner (!) ratništvu sviklim Plavogorcima organizuje vojsku i flotu, bori se zajedno s njima protivu Turaka, spašava njihovu vladarku i kasniju suprugu, Plavogorku Teutu (podjednako vampiricu i sveticu!) te njezina oca vojvodu Petra Visariona – s čijim blagoslovom postaje kralj Zemlje Plavih planina – da bi na samom kraju romana, u prisustvu zapadnjačkog kralja i ostalih balkanskih vladara, letom cepelina „vo vijek vjekova“ bila vaspostavljena Balkanska federacija ili Balka!
U vaktu kad naš zapadni vanjskopolitički smjer nema alternativu, kad je Otvorenom Balkanu i njihovim arhitektima nužno pokazati što „srednjiji prst“, Balku Brema Stokera, pisca koji nikad nije pośetio Crnu Goru a koji njoj u čast posvećuje cijeli jedan roman – svega godinu prije no žuto-plavo Cetinje postane kraljevsko – treba posmatrati ne samo kao zanimljivu literarnu utopiju već i kao našu, crnogorsku, zapadnu ili NATO priču. Ako je vjerovati Stokeru, Crna Gora nije na Zapadu, Crna Gora jeste Zapad!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR