Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Rusija počela je svoj Vandalski osvajački pohod na Evropu preko Ukrajine krajem februara 2014. godine, kad je pokušala anektirati ukrajinski Krim. To je bilo prvi put poslje 1945. kad je bio stvoren novi sistem bezbjednosti u Evropi i svijetu da bi spriječio nove ratove, pogotovo Treći svjetski.
Ovaj sistem novih međunarodnih odnosa bio je utemeljen u novoj međunarodnoj organizaciji globalnog karaktera. To su Ujedinjene nacije. Uspješan pokusaj rušenja ovoga sistema, ustanovljenog nakon Drugog svjetskog rata napravila je Moskva, kad je za 12 dana u martu 2014. organizovala pseudo referendum na Krimu, tada već okupiranom ruskom vojskom, koja je kontrolisala sve na poluostvu.
Zamislite novi kremaljski sistem okupacije tuđih teritorija kao ruski izum. Prvo ulazi ruska okupatorska vojska, potom se za 12 dana pod njezinom kontrolom organizuje nekakva parodija na referendum i to, kasnije, Kremlj "prodaje" međunarodnoj zajednici kao neko novo samoopredjeljenje stanovništva.
Reakcija međunarodne zajednice na prvu aneksiju poslje Drugog svjetskog rata, naliko onoj koju je napravila 1938. nacistička Njemačka s Austrijom, bila je tek verbalna! Ruska Zvjer osjetila je strah u očima UN, NATO, EU i krenula odmah, po istom scenariju, na ukrajinski Donbas.
Nešto sličnog nije se desilo čak ni u afričkim bantustanima, kad su njihovu teritoriju preuzimali strani plaćenici. Iskazana verbalna zabrinutost u Njujorku (UN), Briselu (NATO, EU), Strasburu (Savjet Evrope) Ruse je samo dodatno ohrabrila. Osjetili su bojazan i neodlučnost međunarodnih struktura, čak i Vašingtona, i nastavili dalje.
Tek je rušenje malezijskog aviona, jula 2014. na nebu nad Donbasom, ruskim protivavionskim projektilom, koji je bio dovezen na privremeno okupiranu ukrajinsku teritoriju tako je prestrašilo neke zapadne prijestonice da su, napokon, odlučile da uvedu paket sankcija oficielnoj Moskvi.
Tom su se potezu na ruskoj televiziji otvoreno smijali, a Zapad kao da ništa nije primjetio. Kijev je, pak, i tada tražio jak međunarodni pritisak na Moskvu. I Vašington je uglavnom verbalno ohrabrivao Ukrajinu, uz davanje materijalne podrške, dok se Berlin i Pariz pojavljuju kao posrednici u pregovorima sa Moskvom. Svojoj su javnosti Njemačka i Francuska vlast tada prikazivale kako se bore za mir diplomatskim putem. Realno, one su već tada stvarale pretpostavke za sljedeću krvavu agresiju Kremlja.
Tek prije desetak dana, aktuelni predsjednik Njemačke Valter Štajnmajer priznao da je pogriješio u politici prema Putinu i Kremlju. Danas ova greška košta Ukrajinu trilion dolara uništene infrastrukture, širenja ukrajinskog teritorija pod privremenom ruskom okupacijom, ubistva hiljada nedužnih Ukrajinaca... Pri tome, Pariz i do sada produžava beskorisnu telefonsku diplomatiju, koja nije spriječila Putina da krene u rat protiv Ukrajine nitiga je natjerala da otvori zeleni koridor za spašavanje blokiranog stanovništva Mariupolja.
Razumijem da svako u životu može pogriješiti. Pitanje je, međutim, da li je ovo posljedica nekog nerazumijevanja ili odsutstva želje da se nešto rješi i sebičnosti da se izađe iz stanja konfora? Telefonska terapija Putina od strane Makrona izaziva u najmanju ruke čuđenje analitičara. Ali ako znamo da je alternativa ovome dolazak lepenove na vlast u Parizu, koja zagovara tijesne odnose NATO i Rusije, onda je puno bolja i diplomatija Emanuela Makrona. Jasno je da Kremlj finansira radikale ne samo u Francuskoj nego i u čitavoj Evropi.
Pitanje je zašto evropske institucije i organi krivičnog gonjenja na ovo gledaju kroz prste? Zašto Evropa ne stane za vrat onima koji podržavaju krvavi rat u Ukrajini. To nije samo amoralno već i za krivičnu odgovornost. Pitam se: koliko je ovih zagovornika ruske invazije već krivično osuđeno u Evropi?
Njemačka je tek krenula ovim putem i to je dobar signal da će utihnuti peta kolona Kremlja, sastavljena uglavnom od ruskih građana kojima je dozvoljeno da rade u Evropi. Ne može se ratna opcija promovisati kao sloboda govora. Podržavanje rata vuče za sobom krivični progon u skladu sa međunarodnim pravom.
Zato svi koji izlaze na ulice evropskih gradova sa ruskim zastavama moraju biti privedeni, da ne bi pripremali teren za budući dolazak ruske okupatorske vojske u te zemlje. Slobodarska Evropa mora se braniti od pristaša ruskog svijeta i vojno i pravno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR